Danas sam prošla (nakon dugog čekanja) tim dijelom puta i moram reći da sam osjetila potrebu da tim mušpkarcima kažem da se uhvate kakvog posla i da od ove države nema šta se čekati, ja sam u prosjeku starija desetak godina od svakog od njih, bila sam izbjeglica, sada povratnik i radim po 12 sato dnevno i od države se ne nadam.... Radim i školujem djecu, sama, nije mi lako ali ulicom idem dignute glave jer znam da sa svojih 10 prstiju mogu zaraditi sebi i djeci. Zato momci, razumijem vas, ali samo vam vrijeme prolazi, uzdajte se u sebe, ova država će od vas napraviti socijalne slučajeve zauvijek, ako sudbinu ne uzmete u svoje ruke i potražite bilo kakav posao. Posao oplemenjuje, a nerad i čekanje na socijalu otupljuje.