Znao sam ljude, borce Armije BIH koji pucaju mnogo bolje od mene, na svim obukama kod istočih i zapadnih saveznika bili su najbolji polaznici ali kad te krv zalije od suborca ili od neprijatelja tu prestaje svaka obuka - osim ako nisi psihološki spreman da baš taj dan, sunčani i proljetni, pogineš. Prelaziš preko tijela, preko jauka kao mašina da zauzmeš to što je planirano i bez euforije javiš komandi - gotovo je, tu smo.
Hoću reći, skoro je nemoguće, obučiti ljude, da se bore i poginu a da njima ima to neki smisao. Strah će ih pojesti, prije ili kasnije, strah ili(i) smrt.
Prije bih budućim vojnicima i borcima preporučio knjige danskog filozofa Søren Kierkegaarda npr "Strah i drhtanje" nego poligon i pušku. Ako poslije pročitanog i dalje bude insistirao na vojsci a vojska će prije ili kasnije da ratuje, onda neka bude.