Jednom prilikom me je jedan počeo ubijedjivati da nije bio genocid. Odgovorio sam mu da je to samo njegovo mišljenje koje uopšte nije bitno. Pitao me zašto onda tražimo da ga priznaju. Odgovorio sam mu da to niko ne traži, od ubice niko ne očekuje priznanje i ponovio da njegovo mišljenje apsolutno nije bitno. U ostalom zatvori su puni "nevinih" ljudi. Pokupio se i otišao.
Vjeruj mi da je neprocjenjivo kad im vidiš izraz lica kad su skontaju da su niko i ništa. Da njihova riječ ne važi ništa. Da su apsolutno bezvrijedni te da uopšte nemaš namjeru da ih slušaš a oni bi vrlo rado željeli da te ubijede u neku svoju bajku.