I nakon rata živimo rat, nikad se ovaj narod nije oporavio i krenuo dalje, niko se nije u ovoj državi okrenuo razvoju kulture, okrenuo životu općenito. Svi su ostali u mržnji i tuđeg i svog, prolaze nam životi u prepucavanjima, tenzijama, strahu, ružnim vijestima. Ja vjerujem u to da ovdje ima života i da svako treba da krene od sebe i da manje mrzi i više cijeni ovo kratko vrijeme na Zemlji koje imamo.
Proslo je 30 godina, to je pola ljudskog zivota. Nazalost, nece se promjeniti nista, ovdje ljudi zive u jedinoj misiji: nece li se raspasti BiH ili RS, ili da se doceka HB. Nikako normalni ideali i prioriteti, ali to smo sto smo.