Tma i tušta neprebolna, što bi rekao veliki Mak Dizdar, Stočanin u Sarajevu,najveći pjesnik erudita sa balkanskih prostora. Božija Knjiga u životu ljudi okolo ima posebno, ni sa čim uporedivo značenje. Stoga, cijeli Kanjon Rakitnice je za njih u prvom redu živa, otvorena Božija knjiga, iz koje oni čitaju i uče o smislu i svrsi života. Rakitnicu od izvora pa sve do ušća grli đerdan SREDNJOVJEKOVNIH nadgrobnih spomenika koji se zovu stećci. Oni su Božija slova, kojima su ispisane stranice kanjona Rakitnice, što učeći svojim nerazgovjetnim, nijemim i tamnim glasovima prate u horu nikad završenu simfoniju modre rijeke duboko negdje ispod njih, i kola razigranih gorskih vila, visoko iznad bezimenih i stalno prijetećih litica . I tako sve dokle skučena čovjekova osjetila sežu. Pa zar nekad i tišina može da progovori, pomislite? Mak je svoj odgovor u stihu dao: Najveće je slovo što se samo sluti Najdublje je ono što u nama ćuti.