Puna je Bosna prekrasnih prica. A jedna od meni drazih prica iz koje mogu nauciti nesto i ovi koji spominju Sarajevo ko novonastalu kasabu zbog kolicine hidzaba u istom. Kad se hrvatska gospodja vratila u BiH sa unukom nakon mnogo godina vani i sjede, te prodjose dvije zene sa nikabom. Unuk zacudjeno prokomentarisa bas cudno bako. Kaze baka, jeste kako nije, otkad sjedimo samo dvije zene sa feredzom prodjose, izgleda da su se i one poskidale ko ove nase.
I puno je zakljucaka u ovoj prici. Da to nije nastalo odjednom nekako poslije rata kako vole mnogi spominjati koji pojma nemaju o svojoj historiji. I meni draza, da su zene hrvatice po posljednjoj modi obucene postovale i prihvatale bosnjakinje sa feredzama, kao i obrnuto. I da je ta feredza njoj ostala kao lijepa asocijacija na dom iako nije bila dio njene kulture i religije.
Ta gospođa nije iz Sarajeva, kao vjerovatno ni ti. Poslije rata je bila zapanjujuća količina zamotanih, nešto onih iz dalekih sela što su ušli u tuđe stanove, nešto lokalnih koji su dobijali pare od raznih organizacija. Znamo kako je bilo do 1992. A to što se prije 80 godina tako nosilo, ne znači da je to nešto pozitivno. Tada se jahalo na magarcu a sada se ipak auto vozi.
Kakvo neznanje da ne povjerujes. Vjerovatno isti sklop koji slavi Valtera kao branioca Sarajeva. Jesam iz Sarajeva i moja nana je nosila feredzu u Sarajevu dok nije dosla naredba da se skine, ona vise nikad nijee iz kuce izasla. Dakle samo jedna generacija, moje majke nije im DOZVOLJENO da nose. Nije to poslije rata nastalo, samo se vratilo izboru koji je bio zabranjen. Ni sama ne nosim hidzab ali je ovo fakat i ne mogu da vjerujem da se toliko ne poznaje vlastita historija