Ostatak price smo svi osjetili na svojoj kozi, mi koji smo ostali tu na svoj nacin ali isto tako i oni koji su otisli nebi li spasili zivu glavu, svi nosimo traume. Gledajuci sa nama sa tribina Univerzitetske dvorane sta rade protivnicima, tada su nam nasi/Slobodini treneri,strucnjaci,pedagozi - prakticno nesto kao drugi roditelji, nasi Kabil i Pajo, govorili da ako hocemo da igramo kao spomenuti zlatni junior, moramo prvo da se izgradimo iznutra, da postanemo ljudi, pa tek onda sportisti.Da moramo ponekad u igri biti i drski ali nikada bezobrazni, da gradimo tim a ne individualce, da uvazavamo sportske protivnike i nikada ne pruzamo nekoretan odnos,da uvijek budemo dobri domacini svome protivniku, da odgovorimo trezveno na svaku provokaciju, da uvijek razmisljamo o tome sta smo i sta predstavljamo, da branimo boje svoga kluba i grada dostojanstveno…..sve smo ovo slusali sa 13,14,15 godina zivota.