Baš to prevladavanje vjerovanja, činjenica da je potreba za vjerovanjem subivstvena s ljudskom subjektivnošću, jest ono što čini problematičnim standardni argument kojim se služe vjernici kako bi razoružali svoje protivnike: samo oni koji vjeruju mogu razumjeti što to znači vjerovati, zato ateisti a priori nisu sposobni argumentirati protiv nas... Ono što je u takvom rasuđivanju pogrešno jest njegova premisa: ateizam nije nulta razina koju svatko može razumjeti jer znači jednostavno odsutnost (vjerovanja u) Bоga - možda ništa nije teže od ustrajanja na toj poziciji, od istinskog matеrijalizma. Ako je struktura vjerovanja ona fetišističkih Spaltung und Verleugnung (\"ja znam da ne postoji nikakvo Veliko Drugo, ali ipak... /potajice vjerujem u Njega/\"), onda je jedino psihoanalitičar, koji zastupa nepostojanje velikog Drugog, istinski ateist.