Komentar
Pripadnici beogradske policije su pre 20ak godina davali sve od sebe da uhvate pedofila čija su meta bili dečaci 9-12 godina. Inspektor koji je vodio slučaj svakog dana je vizualizovao trenutak kada izopačenog skota privode u stanicu u 29. Novembru, smišljajući načine fizičke torture koje će na dotičnom primeniti. Došao je i taj trenutak.
Šefe, imamo ga"! Inspektor je popustio kravatu, zasukao rukave i bio sasvim spreman da primeni sve te metode koje je danima smišljao. A onda su u njegovu kancelariju ubacili karikaturu od 60ak kilograma, uplašenog i pritupog pogleda, koji je u očima čoveka prekaljenog u poslu borbe protiv žestokih momaka sa beogradskog asfalta izazvao osećanje blisko sažaljenju. Seo je, duboko uzdahnuo, zapalio cigaretu i upitao :
"Zašto bre, čoveče"? "Gospodine inspektore, mene ništa drugo ne uzbuđuje". Poenta, u pitanju je bolest, poremećaj koji ti ljudi nisu birali i koje batine ne mogu izlečiti. Mera bezbednosti obaveznog psihikatrijslog lečenja i sklanjanje takvih da ulica su jedino pravo rešenje. Želja i motivi tih ljudi koji bi se sa ovakvima fizički obračunali su jasni i ljudski, ali ipak pogrešni.
Prikaži sve komentare (157)