Ja sam dijete koje je prezivjelo opsadu i kojoj je drugarica ubijena snajperom. Ne mrzim nijedan narod nego pojedince koji su to pocinili. I zelim da se zna tacan broj, jer ijedno tek onako dodatno dijete vrijedja stvarno zrtve. Zasto? Jer za to nema potrebe. Svakako je tragedija.
Ja sam dijete koje je prezivjelo opsadu. Vodecim granatom raznesena je kuca i dijete (moj drug koji je tada imao 10 godina) koje se igralo ispred kuce. Gledala sam kako mu crijeva vise iz utrobe dok ga je komsija - doktor pokusavao izvuci.
Mrzim pojedince koji su cinili zlocine a prezirem srpski narod. Smatram da su mentalno bolesna nacija, sa nikakvim vrijednostima. Vjerujem da su spremni da isto naprave i to ocekujem, sigurno u narednih 20ak godina.
U obicnoj komunikaciji sa njima (koja je neizbjezna zbog posla) ne krijem svoj prezir prema onome sto su cinili jer ih smatram jednako odgovornim zbog politike koju neprestano vode. I tako misle. Ne kriju ni oni svoj stid kad trebaju da pogledaju u oci.
Kazu mrznja je bolest… A zatvaranje ociju pred historijom je glupost. Ja cu biti bolesna u svojoj mrznji prema njima. Poznajem izuzetke koji su tu samo da potvrde pravilo. U pravilu nas zele ispod zemlje.