To je onaj osjećaj u kome nemate potrebu da radite ništa osim da kukate kod stranaca i sve dobijete. A kada se međunarodne okolnosti izmijene, niste sposobni da ih shvatite, pa se osjećate prevareni i od staratelja, i od komšija sa kojima ste osuđeni na suživot. Sva pamet se tada svodi na panično traženje bilo koga, bilo gdje, ko će da izgovori riječ „sankcije“, kako biste sebe i svoju javnost i dalje ubjeđivali da je čitav svijet naklonjen samo vama.