Ok, monolog. Ne tražim od tebe ništa, ako ne možeš ili ne želiš da mi oprostiš to je ok, imaš na to pravo, ali žao mi je što nismo prijatelji i što se zaobilazimo. To je u potpunosti moja krivica. Mogu da preuzmem odgovornost za loše stvari koje učinim, i postoje stvari kojih treba da se stidim, i stidim se. Odavno skupljam hrabrosti da ovo obavim, ali nisam je pronalazio.
Možeš o meni misliti štošta lošeg, jer i postoji štošta lošeg ali da sam ti neprijatelj ne možeš. Niti ja tebe vidim kao neprijatelja. Nadam se da si dobro i da si sretna, a ako nisi nadam se da ćeš biti i oprosti također zbog svih prigoda kada smo trebali porazgovarati, pa i ponešto čestitati jedno drugom a nismo zbog kompleksne situacije koju sam ja stvorio. Nisi mi nikada bila bilo tko, i nikada nećeš ni biti, uvijek ćeš biti jedna mom srcu draga osoba. Oprosti
Znaš i sam da nije bilo lako naći odgovarajuće riječi. Znaš me i predobro. Taman sam bila napisala odgovor, ali preduhitrio si me. Zato mi je sad ostalo samo ovo iz mog mini eseja - ljudski je griješiti.
Ok, ne moraš više odgovarati, koliko god to razočaralo Meri u njenim kultnim vunenim čarapama. Ja znam da ti možeš biti prijatelj koji mi želi sve najbolje u životu. Takva si osoba. Pitanje je možemo li premostiti probleme među nama, i možemo li funkcionirati kao prijatelji. Ako ne sada, možda se to jednoga dana dogodi. A ako se dogodi, želim da znaš da si dobrodošla. Neka ostane na tome
Gle, imala bih ja tebi štošta toga za reći, ali znaš i sam da je to ovdje više-manje nemoguće ako ne želimo da uputimo svekoliko Klixčanstvo u neke naše intimne stvari jer bi se silom prilika morale otvoriti razne bolne teme iz ovih zadnjih skoro sedam godina. Tako da, nije da sam ostala bez riječi. 🙃