Ljudi imaju bogom datu osobinu da pamte samo lijepe stvari ako je ikako moguće, tako se iz Titovog perioda sjećamo samo lijepih stvari ono ružno smo potisnuli. Bez želje da poredim današnju situaciju s onom u Titino vrijeme moram reći da je to bila diktatura, istini za volju fino dozirana diktatura ali diktatura i tačka. Meni se u sjećanje usjeklo stajanje na Zeničkom bulevaru (imao sam nekih 9-10) i čekanje da se njegovo visočanstvo ukaže u oklopljenoj limuzini. Sječam se svoje mame koja je uvijek klanjala iza spuštenih roletni ali isto tako se sjećam da mi principijelno nije gotovo ništa nedostajalo, Tata je imao dobar posao, mama takodzer, auto, kuca u oćevom rodnom mjestu, plac na moru. Nisam nikad bio komunista ali sad nekako žalim za vremenom kad smo bar prividno bili jednaki. Realno meni ni sad nije loše imam sve što je imamo i tata, sam uz božiju pomoć stekao, ali nesreća ljudi oko mene ne da mi da budem sretan. Jebi ga isti sam ko moj rahmetli stari.