Posebni antisemitizam Protužidovstvo je u NDH bilo shvaćeno socijalno jer je ustaštvo bilo izrazito socihalistički nacionalni pokret; oštar prema svojemu, a kamo li tuđemu građanstvu i buržoaziji; kulturno i socijalno. Sjajni članak Ive Bogdana o hrvatskom rasizmu već se 1942. godine izravno protivi skandinavskome (u Švedskoj se od 60-ih godina zakonski po eugeničkim i rasnim načelima na silu steriliziralo 60 000 žena) a time i Hitlerovom rasizmu, preuzetom od Engleza, što neke rase drže manje vrijednima i stvorenima za opski položaj u kojemu ih držahu. Članak ističe jednaku vrijednost i pravo svake rase slobodno živjeti na - svome. Ondje je ona potpuno svoja i najbolje se osjeća; klimatski, biologijski, krajobrazno, u flori, fauni i tradiciji itsl. Svjetski su odnosi: prijateljstva, šport, trgovina pa i turizam; tu je i najsvjetskija i najsverasnija ustanova - katolička crkva; ali je svakome njegovo prirodno stanište - najprirodnije. Uz mnoge ustaške obiteljske sveze sa Židovima, valja znati, da je u vojsci NDH od kakvih 120 generala 28 njih bilo - Židova. Brzo se ublažiše stroge mjere izludžbe Židova iz javnoga života (umjetnost, novinstvo) i slobodnih akademskih profesija (liječnici i odvjetnici). Uostalom; glavni su Hitlerovi promidžbenjaci i filmaši bili Židovi. U \'Jasenovac/Brojke\' pokazao sam metodologiju uzajamne izgradnje uvjerljivosti kvantitativne i kvalitativne laži o žrtvama Jasenovca. Prvo se tijekom rata i kraćega poraća objavilo da je ubijenih bilo 500 000 - 1, 400 000. Lagalo se o istrjebi - masovnoj (prvenstveno Srba) te cijelih naroda (Židova i Cigana). Tome je odgovarala potreba da se Srbe, kao jugodržavotvorce, iz četnika prebaci u antifašiste i da se vlast centralizira. Milijuni na toj laži stekože povlastice! Istina je bila drukčija; Srbi su u stotinama tisuća odlazili u Njemačku raditi za odličan novac (svakodnevni bijahu oglasi u srbijanskim novinama s općinskom zahvalom za novac šo ga radnici šiljahu u rodna mjesta, a u NDH je, uz mudru privolu vlasti, oko 250 000 Srba tako izbjeglo i novačenje za domobrane, i za partizane i za četnike). Uplašeni od najavljenoga antifašističkoga pokolja svih takvih, oni se prikazaše žrtvama. Hrvatima se glave punilo lažima o milijunu poubijanih. Zbog pravne nesigurnosti i straha od antifašista, to se nije moglo provjeriti. Golema brojka pojačana tvrdnjom \"pa ako je i pola milijuna strašno je\". Kako bi se uglailo laž o brojci, počelo se proizvoditi lažne svjedoke; baš kao onoga Kneževića iz \'Latinice\'. Metoda je bila; \'to gore laže, to bolje\'. Uzelo bi se kakvu histeričnu babu ili paranoičnoga antifašista, koji bi se uživjeli u svoju laž. Tu se mesarilo malu djecu, ljude jelo žive ili prije žive peklo, pa onda jelo, pilo krv; bilo iz bačve, bilo izravno iz vene... Tako su gluma tih lažnih svjedoka i hrvatski katolički osječaj za čovjekov, osobito dječji, život nadjačavali logičku kritiku, kojom se lažljivca razotkriva. Sve su nelogičnosti nestajale skrivene iza one brojke od jednoga milijuna ubijenih. Logika jest; ako su Hrvati ubili milijun, nije isključeno da su pri tome pili ljudsku krv i jeli ljudsko meso. I obrnuto, narodu koji svoje protivnike jede ne treba ni dokazivati da ih je ubio 700 000 ili milijun. Tako je izmišljena masa žrtava izrodila uvjerljivost laži o izmišljenoj strašnosti postupka. Kada se počela rušiti brojka od 1 000 000, jer nitko nije dokazao ni njenu tisućinku nastavilo se vjerovati da je žrtava moralo biti strašno mnogo jer su Hrvati činili - tako strašna pojedinačna djela, pa i jeli ljude i pili im krv. Sada je laž o sadističnosti pojedinačnih zločina održavala laž o visini ukupne brojke žrtava! Na upit gdje su drugi svjedoci, antifašisti pronađoše prvu laž; svi su ubijeni. Na upit gdje su ostatci 700 000 izmisliše dva izlaza; Piccillijeve peći (to je po uzoru na laži o krematorijima u Auschwitzu) i - u rijeku Savu. Činjenica je da su na ušću Save u Dunav komisijski vadili mnoštva lešina, ali tek u svibnju 1945., kada su antifašisti zauzeli Slavoniju i ondje poklali tisuće ljudi, iako je Beograd pod partizanima bio od listopada 1944. Piccillijeve su peći bile pokušaj krematorija za umrle tifusare i nisu mogle dnevno spaliti više od desetak ljudi. Radile su samo eksperimentalno mjesec-dva. Ipak, hrvatski je narod ostao pod strašnim pritiskom kombinacije kvantitativne i kvalitativne laži koje se uzajamno nadopunjuju. Svaki pokušaj kritike naišao bi na nove histerične, dramske laži i - etiketu antisemitizma itsl. Perverzna izopačenost Latinove i antifašističke logike Oni javno rezoniraju; \"mi jesmo poklali Hrvate, ali nismo krivi za pokolj, nego je krivac Pavelić, koji je Hrvatima govorio da ćemo ih poklati i onda utekao\". Suludo! U stvari time priznaju da je Pavelić imao pravo; trebao je bježati jer antifašisti doista jesu planski klali. Tko je bježao dovoljno brzo ili tko se probio - ostao je živ. Mi - Hrvati možemo raspravljati o Pavelićevoj hrabrosti, taktici itsl., ali to da ubojice ekskulpaciju nalaze u činjenici da su žrtve bježale i da su znale da će ih poklati, to je moguće jedino u Mesić-Goldsteinovome feudu. Najgori zločin u povijesti nad hrvatskim narodom počinio je antifašizam, on je ab initio zločinački jer je bio usmjeren tome da se genocidom nad Hrvatima stvori unitarna Jugoslavija predvođena državotvornim srpskim i slovenskim narodom