Ma nije ni cudo, kad covjek samo malo vrati sliku unazad i sta je sve bilo. Nije moguce ostat normalan poslije redova za vodu, poslije onolike (onolišne) humanitarne pomoci, poslije onolikih provedenih noci u podrumu s puno vlage i starijih ljudi, poslije tolikog provedenog vremena u zatamljenim stanovima u strahu da nas snajper ne pogodi, i još najgore, koliko nam je granata proslo iznad glave!!! Sretni smo danas ovde pisemo, jer nas granate nisu spucale!!! Okolina bi se trebala potrudit takvim ljudima pomoc, stimulirajuci ih a nesmatrajuci ih kao nesto skroz drugo (poremecenim)!!!