Općenito govoreći, svjetska, ali i domaća javnost, osim ako nije izravno pogođena zločinima, zna većinom za pokolje Hrvata nad Bošnjacima u Ahimićima i Stupnom Dolu, blokadu i granatiranje istočnog Mostara ili progon Bošnjaka u Stocu, a potpuno su im nepoznati zločini Bošnjaka nad Hrvatima npr. u Kiseljaku kod Žepča, Trusini, granatiranje Viteza, Miletićima i zločinima kod Jablanice i Konjica.

Jasno je kako svaka strana zločine pripadnika svoga naroda prešućuje ili umanjuje, traži opravdanja, a tuđe uveličava do neslućenih razmjera i generalizira do kolektivne odgovornosti čitavog naroda. Nerijetko se optužuje za genocid cijeli narod, a protivnik se sotonizira zaboravljajući činjenicu kako je hrvatsko-bošnjački sukob samo posljedica srpske agresije na državu BiH.

Često se ne govori ni o tome kako je hrvatsko-bošnjački sukob bio na ograničenom području, dok u Bosanskoj Posavini, Sarajevu i Bihaću nije bilo sukoba. Ne spominju se ni brojna pozitivna događanja kao slučaj u Vitezu gdje su bosanski franjevci branili Bošnjake ili kad su Bošnjaci pomagali svoje susjede Hrvate.

Kao posljedica hrvatsko-bošnjačkog sukoba nastao je tragičan egzodus hrvatskog naroda iz područja koja su bila ili su potpala pod kontrolu Armije BiH, ali isto tako i obratno. U vrijeme tog sukoba iz BiH je prognano ili izbjeglo oko 150.000 Hrvata i oko 50.000 Bošnjaka.