Islam, za razliku od kršćanstva i ostalih religija, ne odvaja tjelesno od duhovnog. Samim tim objedunjuje čovjeka onakvog kakvog ga je Bog stvorio. Nema kod nas „posebnih ljudi“ – monaha isl. koji opraštaju grijehe, ne žene se – apstiniraju od sexa i ko zna već čega. Stvoritelj je tu za sve podjednako i oprašta onome kome On hoće i svi mu se obraćaju bez posredništva. Ko god klanja zna da se pred kraj svakog namaza (na sjedenju) uči dova:“...daj nam dobro na ovom svijetu i daj nam dobro na onom svijetu“. Tako da se radi o brkanju pojmova kada kažete „duhovni vođa“, a time podrazumjevate da treba jahati kamilu ili nešto slično. On je vođa u punom smislu te riječi.