Imao sam bliskog člana uže porodice koji je obolio od slične bolesti. Nismo imali sve što nam je potrebno, ali nismo plakali i vriskali po forumima, TV i radiju. Većina nas se bori za svoju porodicu i umire u tišini dostojanstveno, bez halabuke i traženja pomoći gdje pomoći nema. Mog člana porodice takođe više nema. Život me je naučio lekciju da se mora i živjeti i umirati, da život nije nikome zagarantovan i da svi ne moramo završti fakultet ili srednju školu ili doživjeti stotu sa unucima i parunucima. Kod nas se još ljudi furaju na ideju da svako treba da živi i svako treba da završi školu, ima posao, dobro auto i stan. Hvala bogu pa svako ne mora da živi - svijet bi propao da ljudi ne umiru. A bogami vrijeme je da se ljudi manje razmnožavaju, jer uništismo okolinu, a i ne mora svako živjeti, imati, posao, stan, auto ili školu. Drugim riječima - okanite se medijske proševine. Živite koliko vam je Bog dao - nismo dužni da vam pomažemo.