1. Strucnjak za rjesavanje konflikata i medjunarodno pravo koristi kvalifikacije za koje zna da nisu tacne. 2. Autor knjige pisao je po sjecanju, a u tome mu je, pored ostalih, pomagao i otac, autor propagandnog filma \"Na Drini grobnica\" 3. Porodica Heleta u ratu je pojela vise sira i krompira iz sela Hubjeri, nego mnogo Gorazdani, o cemu svjedoce stanovnici ovog sela. 4. U ove memoare, za razliku od ranijih propagandnih stiva, vjesto je upleten i dio istine o stradanjima grada od srpskih vojnih i paravojnih formacija (istina koju svi znamo, ali sada je ona vazna jer je priznaje Srbin). Kada ih pomijesate sa istinom, onda se lazi lakse progutaju. Medjutim, Gorazdani znaju da u ovom gradu nije bilo logora, niti masovnoh grobnica, jeste bilo pojedinacnih zlocina (kojima motiv nije uvijek bila nacionalna pripadnost. Evo skroman doprinos ovoj diskusiji kroz jedan clanak, ciji je dio objavljen prije otprilike mjesec dana “Nije moj red da umrem” naslov je nove knjige vezane za položaj Srba tokom rata u opkoljenom Goraždu, koju objavljuju članovi porodice Heleta. Za razliku od djeda Nikole, koji je još u ratu objavljenom sveskom “Teror nad Srbima u Goraždu” izazvao zgražanje i nevjericu svojih sugrađana, autor novih memoara Savo Heleta, mnogo je objektivniji. Kaže da piše o srpskim snajperima koji su ubijali civile, njihovim granatama koje su ubijale djecu, nastavniku Srbinu ubijenom od strane Srba, sistematskom uništavanju grada sa srpskih položaja. - Ja znam da će mnogi Srbi da mi zamjere što sam pisao o bjesomučnim srpskim granatiranjima i snajperskoj vatri, o užasu koji smo svi mi u Goraždu preživjeli, o pljački i paljenju muslimanskih kuća, koji sam doživio na srpskoj teritoriji nakon što smo pobjegli iz Goražda. Knjiga je puna primjera gdje su naši prijatelji muslimani činili sve da nam pomognu. Danas u Goraždu žive ljudi koji su nas krili u svom stanu. Pišem i o čovjeku koji je mom djedu dao zadnji komad svog hljeba da ponese meni i mojoj sestri, znajući da smo mi tada gladovali - otkriva Heleta dio sadržaja knjige «Not My Turn to Die», objavljene u SAD, čije izdanje za BiH se tek očekuje. S druge strane, Heleta iznosi i optužbe zbog ubistava srpskih civila, odvođenja na strijeljanje njegovih roditelja Slavka i Gordane, te zatvaranja u navodne logore. - Od odvođenja mojih roditelja na strijeljanje od strane četiri vojnika, koje se srećom nije desilo, do našeg hapšenja od strane policije koja je imala odluku da se svi Srbi uhapse, a koja je bila potpisana od strane tadašnjeg predsjednika Ratnog predsjedništva» - kaže Heleta. Dok u jednom trenutku tvrdi da su mu u «logoru» hrana i voda bili uskraćeni nekoliko mjeseci, u drugom priznaje da su u Goraždu gladovali svi, bez obzira na nacionalnost, te da su i Srbi dobijali hranu iz konvoja UN-a. Iako je bio u «logoru», Heleta je uspio evidentirati da je 90% srpske imovine na lijevoj obali Drine «sistematski uništeno», a prilikom napada srpskih VBR-ova na Ratnu bolnicu kaže da se zatekao kod zubara. Sjećanja trinaestogodišnjeg dječaka iz grada koji je cijeli rat proveo bez struje, vode i hrane s pravom će izazvati gorčinu i osudu, ali možda nenamjerno relativiziraju zločin, krivce pokušavaju pronaći na obje strane, a Goraždu – gradu heroju neargumentirano pokušavaju nametnuti epitet Foče, koja je imala KPD, Prijedora koji je imao Keraterm, Trnopolje, te drugih gradova RS. Savo je sa roditeljima i mlađom sestrom Sanjom, u jeku najveće ofanzive na grad 1994. godine doplivao do srpske vojske od čijih je granata i strahovao. Predsjednik Ratnog predsjedništva općine Goražde Hadžo Efendić podsjeća da je većina Srba otišla neposredno pred rat i “pridružila se onima koji su željeli srušiti grad”. “25% Srba, koliko ih je živjelo u Goraždu, pred rat je imalo više od 50% ukupnog naoružanja u Općini, a kasnije su dodatno snadbjeveni oružjem JNA. Pred početak rata 30 tona oružja stiglo je na Odžak i ono je podijeljeno seljacima da tuku grad” – kaže Efendić, te dodaje da su vlasti, kada je grad napadnut i kada se u njega slila rijeka izbjeglica, odlučile da zaštite građane srpske nacionalnosti. “Teško je bilo kontrolisati ljude koji su izbjegli iz susjednih općina, kakvu osvetu mogu napraviti zbog toga što su njihovi najmiliji tamo pobijeni. Odlučili smo da se ljudi koji su živjeli na periferiji, gdje su mogli biti ugroženi, smjeste u centar grada. To nisu bili logori, to su samo stanovi koji su bili prazni i koji su bili bliže policiji, a logor je bilo čitavo Goražde. U tim stanovima oni su dobijali pomoć kao i ostali i niko im nije ograničavao slobodu kretanja” – kaže Efendić, oštro demantirajući optužbe o strijeljanju ili izgladnjivanju Srba u Goraždu. “Svi građani su bili ravnopravni. Čak i onda kada smo ostali bez hrane, kada smo trošili zadnje kilograme pšenice iz Silosa u Kopačima, svi su dobijali iste količine” – ističe Efendić. Mensur Ćurović Roka, komandant odbrane Vranjske mahale, a kasnije pomoćnik komandanta 43. drinske udarne brigade jedan je od heroja odbrane Goražda. Svakoga dana gledao je smrt svojih komšija, njegovi saborci umirali su mu na rukama, ali nikada nije došao u iskušenje da digne pušku na civila. “Moje komšije bili su u svojim kućama. Pomagali smo im koliko smo mogli. Bile su to porodice Kujundžić, Živković, zatim Dulovići, koji su na nas, na žalost, pucali, ali im nismo željeli zlo učiniti. Predali su se, a mi smo ih, po njihovoj želji prebacili u okupirano naselje Bare. Znam poimenično ljude koji su iz svojih kuća izvlačili stvari, ali nismo htjeli pucati, bez obzira što su nas granatirali” – kaže Ćurović. Ono što smo jeli mi, jeli su i oni, dodaje, te kaže da je porodicu Slavka Helete često viđao. “Dolazio sam, jer sam ovim dijelom grada i komandovao, objasnio im o čemu se radi, da se plašimo odmazde od ljudi koji su izgubili sve, posebno tokom noći i oni su se složili, niko se zbog toga nije bunio. Sa Slavkom sam bio dobar i prije, i tokom rata. Pitao sam ih treba li im šta, čak smo razmijenjivali i neku hranu s njima, pili kafu zajedno. Ako znamo šta se radilo u okolnim opštinama, gdje su ljudi ubijani, silovani ili čak živi spaljivani u svojim kućama, mi u Goraždu možemo biti ponosni na naš odnos prema civilima” – ističe Ćurović. Ratni tužitelj Mirsad Bilajac ogorčen je optužbama na račun grada kojemu je bilo namijenjeno uništenje, posebno zbog toga što je sva krivična djela istraživao pod kišom granata, snajperskom vatrom, gladan, a zapisnike kucao uz svijeću. “Goražde je bilo opkoljeno, spriječen je dotur hrane, stanovništvo je paćeno i to je ratni zločin prema svima, bio on Srbin ili Bošnjak. Bilo je ubistava, mnogo izbjeglica se slilo u Goražde, došli su mnogi koji su pretrpjeli ratne strahote u okolnim gradovima, ljudi koji su gledali zvjerska ubistva svoje djece, žene i postavlja se pitanje jesu li bili uračunljivi” – ističe Bilajac, te dodaje da su svi prijavljeni ratni zločini i krivična djela ubistva iz koristoljublja, zbog stana ili hrane, procesuirani. “Postoje optužnice zbog krivičnih djela ubistva, paljenja imovine, krađa i imali smo presude po kojima smo bili strožiji i od Haškog tribunala. S druge strane, neka nam autor odgovori šta je na drugoj strani urađeno po pitanju zaštite bošnjačkog stanovništva” – kaže Bilajac. Ratnu priču, koja je rijetka u BiH, prije nekoliko godina zabilježili smo u goraždanskom selu Šašići, gdje je tokom rata živjelo stotinjak Srba. Laži o teroru i zločinima u ovom dijelu općine najbolje su demantirali mještani koji su nam kazali da su ih od pojedinaca oružjem štitili policija i njihove komšije Bošnjaci iz susjednih Vlajčića. Zbog dezinformacija iz RS pripadnici UNPROFOR-a odmah po potpisivanju mira u transporterima su ušli u selo i zbunjene mještane prebacili u RS. Nedugo zatim oni su se vratili svojim kućama.