Nema nista od kvazigrađanskog lamentiranja nad sudbinom neodrzive drzave. Mozemo ovako unedogled, josh desetljecima nakon zavrsetka rata, konstatirati kako su politike i politicari u BiH ovakvi ili onakvi, kako treba ovo ili oni, im opet, kao na početku rata kada smo ockeivali i kukumavčili neku vojnu intervenciju, sada nakon rata, moljakati međunarodnu zajednicu da nešto učini jer nas je, nakon Daytona, sve redom kastrirala i učinila ovisnima od poteza velikih sila u protektorskim krugovima u Bosni. Bolno jeste, ali teritorijalna konačna podjela na prostoru bivše Jugoslavije je jedino rješenje. Zašto Bošnjaci jednom zasvagda ne bi postali nacija u europskom smislu. Tek tada bi mogli uzeti stvari u svoje ruke i urediti svoje drustvo na temeljima modernih europskih nacija, a ne uvijek kukati da nam takvo što Hrvati i Srbi ne dozvoljavaju. Mislim, jasno je da ćemo u našemu tavoristanu, biti to što jesmo, sve dok budemo u tamnici bošnjačkog naroda, zvanoj Daytonska BiH.