Mostar je grad u kom sam rodjena...Nekada mi je bio najljepsi na svijetu. Danas, u Mostar dodjem samo ponekad ljeti, u nadi da cu naci nesto od onog sto je ostalo u mojim sjecanjima. Nazalost, te ulice mog djetinstva vise ne postoje kao takve, a ne mogu se oteti ni dojmu da je to danas grad nevidljivog zida. Osjecaj tjeskobe je jedino sto je zajednicko na obe strane. Barem kod mene. Fejiceva je jedna tako tuzna ulica,urusena zgrada Razvitka sa motivima sa stecaka djeluje sablazno, a na \'\'zapadnoj\'\' strani samo nove, neukusne zgrade cudnih boja fasada, nekog arhitektonskog \'stila\' koji bi se mozda mogao okarakterizirati kao neotajkunski. U Opinama samo more plasticnih kesa, to je valjda ta nas Provansa, umjesto lavande. Uglavnom, nikad se necu vratit u svoj rodni kraj. Previse boli.