Kako se kretao procenat pismenosti u zemljama bivše Jugoslavije kroz 20. stoljeće: Slovenija prednjačila, BiH na začelju

Prosjek Jugoslavije bio je 49,5 posto, navodi se u radu Mirjane i Branke Manojlović, objavljenom u časopisu Istorija 20. veka, koji se oslanja na popise Saveznog zavoda za statistiku.

Do posljednjeg jugoslavenskog popisa, 1991., razlika se skoro izgubila. Slovenija je stigla do 99,6 posto, Hrvatska do 97,0, Makedonija do 94,6, Crna Gora do 93,9, Srbija do 92,9, a BiH do 90,1 posto. Prosjek Jugoslavije bio je 94,7 posto.

BiH je u svakom popisu, od 1921. do 1991., bila na samom dnu ljestvice, ali je napravila najveći skok. Razlika između najpismenije i najmanje pismene republike smanjila se s 69,3 na 9,5 poena.

Naslijeđe dva carstva

Autorice objašnjavaju da su razlike nastale mnogo prije Jugoslavije. Slovenija, Hrvatska, Vojvodina i dio Crnogorskog primorja bili su pod Habsburgovcima. Obavezno osmogodišnje školovanje u Austro-Ugarskoj uvedeno je 1869, a mreža škola građena je do 1900. Tada je školu pohađalo 75 posto đaka, a 1910. već 88 posto. U Sloveniji je 1910. bilo 14,65 posto nepismenih, a školu je pohađalo oko 90 posto djece, dok je u Hrvatskoj i Slavoniji taj udio bio 82 posto.

Dijelovi pod Osmanskim carstvom imali su, prema radu, mnogo slabiju školsku mrežu. Opismenjavanje je ostalo uglavnom u vjerskim školama uz džamije (mektebi i medrese), a državne ruždije otvorene 1869. nisu privukle mnogo učenika. Treba istaći i da se u mektebima učilo arapsko pismo, a dio stanovništva u Bosni i Hercegovini je bio osposobljen da koristi arapsko pismo za pisanje bosanskog jezika, takvi često nisu u popisima uključivani u pismene jer se kao pismenost posmatralo poznavanje latinice/ćirilice.

U Makedoniji i na Kosovu školu je pohađalo oko 40 posto djece, i to prvenstveno zbog nedostatka škola, a tek onda zbog siromaštva.

Ni unutar Habsburške monarhije razlike nisu bile ujednačene. Oko Knina, Benkovca, Sinja i Imotskog, tj. u unutrašnjosti Dalmacije, nepismeno je bilo oko 80 posto stanovnika, a bliže obali i otocima oko 40 posto. U Srbiji je obavezno školovanje uvedeno 1882, a 1898. skraćeno na četiri godine. Školu je 1921. pohađalo tek 44 posto dječaka i 10 posto djevojčica. U Crnoj Gori je obavezno školovanje dječaka uvedeno 1878, ali bez uspjeha. Za djevojčice je uvedeno tek 1895.

Selo, vjera i spol

Stanovništvo je većinom bilo seosko i poljoprivredno. U BiH je 1941. nepismeno bilo 72,9 posto stanovnika (56,46 posto muškaraca i 87,65 posto žena), od čega oko 90 posto seoskog stanovništva. Samo 27,5 posto školske djece bilo je obuhvaćeno osnovnim školovanjem.

Nepismenost nije bila ravnomjerno raspoređena među zajednicama. Za BiH autorice navode da je nepismeno bilo 77,45 posto Hrvata, 89,42 posto Srba i 94,65 posto muslimana. Posebno je zaostajalo školovanje žena.

Prema izvorima koje autorice citiraju, i poslije Drugog svjetskog rata djevojčice iz muslimanskih porodica u BiH i na Kosovu išle su u školu najviše dva ili tri razreda. Na Kosovu je 1921. bilo pismeno samo 4,5 posto stanovnika (muškarci 5,5 posto, žene 1,5 posto), a 1981. već 82,4 posto. U BiH je 1921. bilo pismeno 12,8 posto žena i 30,2 posto muškaraca, a 1991. 83,6 posto žena i 96,6 posto muškaraca. Jaz među spolovima tako je ostao 13 poena.

Rat i masovno opismenjavanje

Napredak je usporen ratovima. Između 1931. i 1948. skok je bio manji nego kasnije, a 1953. stopa za Jugoslaviju (74,6 posto) ista je kao 1948. Poslije Drugog svjetskog rata počele su masovne kampanje opismenjavanja odraslih, a petogodišnji plan 1947–1951. predviđao je potpuno ukidanje nepismenosti.

Kursevi su, prema autoricama, bili masovni, ali ne dovoljno uspješni jer se stečeno znanje često zaboravljalo za godinu-dvije. Razloge vide u manjku škola, ali i u tome što dio djece nije išao u školu zbog siromaštva i potrebe za radnom snagom na selu.

Poređenja pokazuju koliko je zaostajanje bilo veliko. Po podacima koje autorice navode, 1921. lošije od Jugoslavije bile su samo Portugal, Španija i Albanija. Deset godina kasnije Jugoslavija je zaostajala za Grčkom (59,2 posto), Bugarskom (68,6), Poljskom (76,9) i Italijom (78,4), a još više za Češkom (95,9), Francuskom (96,2) i Švedskom (99,9).

Brojke nisu savršeno uporedive. Do 1931. računali su se stanovnici stariji od 12, odnosno 11 godina, a od 1948. stariji od deset. U popisu 1948. pismenim se smatrao i onaj ko zna samo čitati ili samo pisati.