Banja Luka u sjeni kneza Lazara: U nedostatku vode, Stanivuković građanima nudi hladovinu

Tako otprilike izgleda logika gradonačelnika Banje Luke Draška Stanivukovića posljednjih godina. Kada su komunalni problemi dovoljno veliki da ih više nije moguće sakriti ispod tepiha, podigne se nešto dovoljno veliko u nadi da ih zasjeni. A koje je vrijeme bolje za to, nego predizborno?

Knez Lazar će, prema aktuelnoj tenderskoj dokumentaciji, dobiti monumentalnu bronzanu statuu u banjalučkom naselju Lazarevo. Sama figura treba biti visoka najmanje osam metara, bez postamenta, a kompletan projekat sa temeljem, postamentom, parternim i pejzažnim uređenjem vrijedan je oko 1,7 miliona KM sa PDV-om. Posao je dodijeljen grupi ponuđača koju čine "Koto" iz Banje Luke i Beograda, nakon što je na tender stigla samo jedna ponuda.

Prvi zanimljivi detalj

I tu već dolazimo do prvog zanimljivog detalja. Građani će spomenik dobiti u vrijeme kada banjalučki vodovodni sistem pokazuje koliko je infrastruktura stara i ranjiva. Početkom augusta mještani Dragočaja danima su bili bez vode, a nezadovoljstvo je kulminiralo najavom protesta. U isto vrijeme, pojedini dijelovi Zalužana dobili su noćne restrikcije kako bi se voda preusmjerila prema drugim naseljima.

A onda je 19. augusta stigla informacija koja zvuči kao loš vic iz komunalnog priručnika. Banjalučki "Vodovod" upozorio je da bi, u slučaju ozbiljnijeg kvara na pumpama na vodozahvatu na Vrbasu, cijeli grad mogao ostati bez vode. Riječ je o pumpama starim oko 50 godina, a za nabavku novih, kako je navedeno, potrebno je između osam mjeseci i godinu dana. Prema riječima direktora sektora proizvodnje i distribucije, samo dva sata nakon prestanka rada pumpi bilo bi dovoljno da grad ostane bez vode.

Dakle, Banja Luka ulazi u kraj ljeta 2026. sa sistemom u kojem pucaju cijevi, rezervoari se prazne, pojedina naselja dobijaju vodu po režimu, a ključne pumpe pamte pola stoljeća. Istovremeno, u gradskom budžetskom imaginariju postoji 1,7 miliona KM za osam metara visoku statuu.

I tu nije kraj. Naime, Banja Luka je u posljednjih nekoliko godina dobila čitavu malu industriju monumentalne politike.

U augustu 2024. otvoren je Park knjige sa spomenikom Kulinu banu, projekat vrijedan oko 490.000 KM. Mjesec kasnije otkriven je spomenik kralju Tvrtku I Kotromaniću, za koji je Grad izdvojio oko 427.000 KM. Njegovo postavljanje nije bilo tek neutralno pitanje umjetnosti i urbanizma. Uslijedilo je nakon spomenika Tvrtku u Sarajevu, a Stanivuković je javno govorio o potrebi da Banja Luka "ispravi nepravdu" Sarajeva i Tvrtka predstavljao kao srpskog vladara.

Tu je i Centralno spomen-obilježje poginulim borcima Vojske Republike Srpske, projekat koji je od početno planiranih 6,3 miliona KM narastao na oko 8,6 miliona KM, nakon dodatnih radova i izmjena. Sam Stanivuković je krajem 2024. govorio da je Grad u projekat već uložio više od 3,2 miliona KM, dok su Vlada Republike Srpske i Kabinet predsjednika, prema njegovim navodima, dali 2,9 miliona KM.

Spomenici ili vodovodne cijevi?

Kada se saberu javno objavljene vrijednosti ova četiri projekta, Kulin ban, Tvrtko, Centralno spomen-obilježje i sada knez Lazar, dolazimo do najmanje oko 11,2 miliona KM.

To je, grubo računajući na grad od oko 200.000 stanovnika, više od 50 KM po stanovniku. Naravno, to nije računica po kojoj je svaki građanin mogao birati između spomenika i vodovodne cijevi, niti sav taj novac ide iz iste budžetske stavke. Ali jeste dovoljno dobar pokazatelj razmjera novca koji je posljednjih godina usmjeren u monumentalne projekte.

A u isto vrijeme, prema podacima Udruženja "Vodovodi Republike Srpske", "Vodovod" Banja Luka ima oko 1.713 kilometara vodovodne mreže, ali svega 27.363 priključka na kanalizacionu mrežu, naspram 51.987 priključaka na vodovod. Još važnije, prečišćavanje otpadnih voda nije obezbijeđeno. Drugim riječima, grad koji se predstavlja kao regionalni centar i evropska Banja Luka još nema ni približno kompletan sistem osnovne komunalne infrastrukture.

I voda nije jedina priča. Banja Luka već godinama pokušava riješiti probleme grijanja, javnog prevoza, saobraćajnih gužvi, odvoza i odlaganja otpada, a dugogodišnja priča o Eko Toplanama pokazala je koliko skupa može biti odluka da se strateška komunalna infrastruktura rješava parcijalno i politički. Između 2022. i maja 2024. Grad je za subvencije Eko Toplanama izdvojio oko sedam miliona KM, dok su korisnici istovremeno imali povećane troškove grijanja i nezadovoljstvo uslugom.

Nije, naravno, pošteno sve te probleme staviti direktno na račun jednog čovjeka. Gradonačelnik nije vlasnik svakog komada vodovodne cijevi niti može preko noći riješiti višedecenijsko zanemarivanje infrastrukture. Ali upravo zato postoji vlast, da odluči šta je hitnije, šta je strateški važnije i u šta prvo treba ulagati.

I tu je Draško Stanivuković posljednjih godina pokazao jednu posebnu političku vještinu. On razumije televizijsku sliku. Razumije fotografiju. Razumije ceremoniju. Razumije trenutak kada se presiječe vrpca, kada se otkrije spomenik, kada se objavi video uz veliko obećanje i kada neka urbana površina dobije novo ime, novu fasadu ili novu statuu.

To nije nužno loša politička osobina. Problem nastaje kada politički marketing počne ličiti na zamjenu za upravljanje.

Nacionalna simbolika

Stanivukovićevu priču o spomenicima teško je potpuno odvojiti od nacionalne simbolike. Sam je 2023. godine, nakon postavljanja Tvrtkovog spomenika u Sarajevu, govorio o "dnevnopolitičkim poenima" i tvrdio da Banja Luka mora "ispraviti nepravdu". Ironija je u tome što se nekoliko godina kasnije upravo takva politika može posmatrati kao model: tuđi politički marketing se navodno osuđuje, dok se vlastiti monumentalni marketing predstavlja kao historijska misija.

A onda na scenu dolazi knez Lazar.

Historijska ličnost iz 14. stoljeća, ogromna bronzana figura, kružni tok, kamere, svečanost, govori, zastave, društvene mreže. Sve što politički spektakl traži. Samo nedostaje jedna sitnica: da iz podnožja spomenika poteče voda.

Da je, recimo, tih 1,7 miliona KM otišlo u obnovu kritične vodovodne infrastrukture, niko ne bi imao fotografiju osam metara visokog kneza. Možda bi nekoliko godina kasnije, međutim, neko u Dragočaju otvorio slavinu i voda bi potekla. To nije spektakularno. Nema drona. Nema historijske uniforme. Nema aplauza. Nema objave koja će za tri minute obići društvene mreže.

Ali bi građanima značilo više.

Sličan obrazac odavno je prepoznat u političkoj estetici Aleksandra Vučića u Srbiji. Njegov najpoznatiji primjer svakako je spomenik Stefanu Nemanji u Beogradu, visok 23 metra i težak 68 tona. Otkriven je u januaru 2021. godine uz ceremoniju kojoj je prisustvovao i sam Vučić. Cijena projekta godinama je bila označena kao povjerljiva, dok su dokumenti carine pokazali da je vrijednost uvezenih dijelova iz Rusije bila najmanje oko devet miliona eura.

Njega su pratili brojni drugi spomenici koji su "nicali" širom Srbije dok je nezadovoljstvo građana zbog brojnih nagomilanih problema raslo i na kraju, nakon smrtonosnog pada nadstrešnice u Novom Sadu, kulminiralo u najmasovnije proteste u Srbiji još od pada Miloševićevog režima.

Tako da, kada se uzme u obzir sve navedeno, itekako se može govoriti o političkom obrascu odvraćanja pažnje, pokušaja preuzimanja narativa ili amortiziranja nezadovoljstva.

I upravo tu treba gledati Banju Luku i njenog aktuelnog gradonačelnika.