Zašto se na našim prostorima glas "h" često gubi u riječima, ali i dodaje tamo gdje mu nije mjesto

Kako bismo razumjeli nestabilnost glasa "h" vratit ćemo se na početak 19. vijeka kada je Vuk Stefanović Karadžić provodio jezičku reformu kako bi opismenio narod i standardizovao jezik kojim su govorile šire narodne mase.

U svom prvom rječniku 1818. godine, on u abecedu/azbuku uopšte nije uključio glas "h" jer ga nije smatrao karakterističnim za govore na kojima je zasnivao normu. Lingvisti objašnjavaju da se mnogo oslanjao na svoj rodni kraj (Tršić i zapadna Srbija) gdje taj glas praktično nije postojao među narodom pa je samim tim mislio da je "h" nepotrebno preuzeto iz staroslavenskog jezika i da zapravo u narodu ne postoji.

Međutim, istraživanje na terenu i putovanja izvan uže Srbije promijenila su njegovo shvatanje narodnog jezika. Boraveći u Boki Kotorskoj, Dubrovniku i Crnoj Gori, Vuk je primijetio da stanovnici ovih krajeva, i pravoslavci i katolici i muslimani, dosljedno i jasno izgovaraju glas "h". Svoje otkriće i zvaničnu odluku o vraćanju slova "h" u rječnik objavio je 1836. godine.

Glas "h" je jedna od najdužih fonetskih drama u našoj historiji

Proces nestajanja i vraćanja glasa "h" u govoru naroda na ovim prostorima nije počeo sa Vukom Stefanovićem Karadžićem, niti se tada završio.

Priča o glasu "h" je zapravo jedna od najdužih fonetskih "drama" u historiji južnoslavenskih jezika. On ima dugu historiju u slavenskim jezicima, a njegov neposredni historijski prethodnik je praslavenski glas "x" (u starijim zapisima ch). Tako su, primjerice, praslavensko choditi i chudż dali oblike hoditi i hod.

Međutim, kada su se južnoslavenski jezici počeli odvajati, glas "h" se pokazao kao izuzetno fonetski nestabilan u mnogim štokavskim govorima. Njegovo gubljenje bilježi se stoljećima prije standardizacije jezika, pa su u različitim krajevima nastajali oblici poput "rast" umjesto hrast i "iljada" umjesto hiljada.

Glas "h" izgovara se u stražnjem dijelu govornog aparata. Njegov izgovor je relativno slab i jedva čujan, pa je podložan slabljenju, gubljenju i zamjenama pod utjecajem susjednih glasova.

Iako se u narodnom govoru štokavaca glas "h" sve više gubio, postojala su dva važna faktora koja su ga očuvala u jeziku do dolaska Vuka Stefanovića Karadžića.

Naime, u crkvenim knjigama, kako kod pravoslavaca, tako i kod katolika, glas "h" bio je obavezan, stoga se očuvao među sveštenicima i pismenim ljudima čiji jezik je bio pod utjecajem liturgijskog jezika i grčkih pozajmljenica (hram, Hristos, hrom).

Osim toga, drugi važan razlog očuvanja slova "h" bio je dolazak Osmanlija na ove prostore. Intenzivnijim jezičkim kontaktom s arapskim, turskim i perzijskim jezikom ušle su i brojne riječi u kojima se glas "h" prirodno čuvao (kahva, sahat, mahrama). Njegovom očuvanju među muslimanskim stanovništvom dodatno su doprinijeli arapski jezik i redovno učenje Kur'ana.

Stoga, kada je Vuk 1818. godine izbacio slovo "h" iz rječnika, on je potvrdio i formalizovao postojanje procesa gubljenja koji je trajao već vijekovima. No, nakon što ga je 1836. godine vratio u pismo, potvrdio je vjekovnu tradiciju dubrovačkih, bosanskih i primorskih pisaca koji su to slovo čuvali neprekidno od srednjeg vijeka.

Proces gubljenja glasa "h" nije prestao odmah nakon Vukove standardizacije

Gubljenje glasa "h", kao i njegovo neetimološko dodavanje u govoru, nije prestalo preko noći. Narodni jezici su se nastavili razvijati u zavisnosti od dijalekata, a standardni jezik se učio kroz školovanje i opismenjavanje.

U šumadijsko-vojvođanskom i kosovsko-resavskom dijalektu, kao i u torlačkim govorima na jugoistoku Srbije, glas "h" praktično nikada nije zaživio u svakodnevnom govoru. Narod je dosljedno govorio lad, leb, odma, snaja, muva umjesto hlad, hleb, odmah, snaha, muha. U mnogim ruralnim štokavskim krajevima (Slavonija, Lika), ali i u dijelu kajkavskih govora, glas "h" je često prelazio u "v" ili "j" (suv, kruv, snaja).

Tek sa širenjem obaveznog osnovnog obrazovanja i medija u drugoj polovini 20. vijeka, govornici ovih područja počeli su u usvojenom standardnom jeziku primjenjivati glas "h", dok su ga u kućnom govoru i dalje izostavljali.

Hiperkorekcija - Umetanje glasa "h" tamo gdje ne pripada

S druge strane, u pojedinim regijama se odvijao suprotan proces hiperkorekcije (prekomjerne ispravke) koja podrazumijeva umetanje glasa gdje etimološki ne pripada.

Lingvisti Milan Šipka i Asim Peco objašnjavaju da do toga dolazi uslijed straha od greške i da se ne ispusti potrebni glas "h".

Drugim riječima, kada je standardni jezik uspostavio "h" kao normu, govornici iz krajeva u kojima se taj glas gubio osjećali su pritisak da ne zvuče nepismeno ili prosto. Kada su saznali da standardni jezik zahtijeva "h" u riječima poput hrana ili hrast, došlo je do masovne pojave sekundarnog "h" kako na početku riječi (halat, hanđeo, hudovica), tako i unutar riječi (proha).

"Vraćanje glasa 'h' u pisani jezik prihvatanjem etimološkog načela bilo je izraz težnje za očuvanjem jezičke cjelovitosti, ali je u praktičnoj upotrebi stvorilo kolebanja i sekundarna, neetimološka javljanja toga glasa", objašnjava Aleksandar Belić u knjizi "O jezičkoj prirodi i jezičkom razvitku"

Savremeni status slova "h" u jezicima našeg prostora

Nakon raspada zajedničkog jezika krajem 20. vijeka, normiranje glasa "h" se različito provodilo u zavisnosti od novih jezičkih standarda.

U bosanskom jeziku "h" ima najširu primjenu pa su tako prihvaćeni i jezički oblici s historijskim "h" u narodnoj tradiciji, koji nisu ušli u standarde drugih jezika. Takvi primjeri su lahko, mehko, kahva.

Hrvatski jezik čvrsto drži tradiciju izgrađenu još u 19. i 20. vijeku pa studenti jezika često mogu čuti od svojih profesora da se upravo u hrvatskom jeziku čuva etimološko "h".

Standard srpskog jezika dopušta dupletne oblike pa je tako dozvoljeno reći i snaha i snaja.

Navedena pravila važe za standardizovani jezik, dok ćemo u narodnom govoru, u sve tri jezika i dalje moći čuti gubljenje slova "h" ili njegovo dodavanje izvan pravopisnih pravila. Gubljenje "h" posebno je osjetno u govoru, s obzirom na to da se ono često ne izgovara čak i kada je obavezno njegovo pisanje. Takvi primjeri su: Hajde ('ajde), hajmo ('ajmo) i slično.