Kako Mađarska decenijama štiti blokade i retrogradnu politiku Republike Srpske
Sankcije podržavaju i Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države, Kanada i druge zemlje. Ideja je da Brisel, odnosno Evropska unija uskladi politiku sankcija sa SAD-om. Međutim u sjedištu EU pokušava se naći konsenzus u pogledu sankcija, što će ići teže s obzirom na stajališta određenih zemalja.
Prema izjavama pojedinih zvaničnika iz Mađarske, ali i našim izvorima iz diplomatskih krugova, Mađarska je ta koja je za sada otvoreno protiv sanckija. Poruke koje šalju diplomate iz te zemlje idu u smjeru da je situacija u BiH zabrinjavajuća, da ne ide u dobrom smjeru te da je neophodan dijalog.
Dijalog niko ne spori, ali je interesantno kako Mađarska kao problem ne vidi podrivanje države BiH, odbacivanje državnog zakona koji tretira pitanje genocida i pokretanje procedure za povlačenje učešća u državnim institucijama i formiranje parainstitucija, pa i paravojske. Bez obzira na to što je Milorad Dodik sve to učinio i pokrenuo, Mađarska smatra da se treba vratiti dijalogu vjerovatno zaboravljajući da je čelnik SNSD-a prešao crvenu liniju.
I ovo nije prvi put da Mađarska iz živog blata vadi vlast Republike Srpske, a prije svega vladu koju personificira Milorad Dodik.
S namjerom da spriječi blokade državnih institucija bivši visoki predstavnik Miroslav Lajčak (Slovačka) je proglasio amandmane na Zakon o vijeću ministara, čija je suština bila u sljedećem: ministri iz Republike Srpske imaju pravo glasa samo ako dođu na sjednice; ako ne dođu, onda se odluke donose bez njih.
To je suštinski značilo da političari iz RS-a ne mogu blokirati državu. Ipak, poslije tog poteza Lajčaka uslijedila je diplomatska ofanziva koja je natjerala Lajčaka da se povuče.
Ključnu ulogu u tome, dakle u odbrani degradirajuće politike RS-a odigrala je Mađarska, odnosno tadašnji Lajčakov savjetnik u OHR-u Jozef Pandur.
U svojoj knjizi te detalje opisuje Phillipe Leroux-Martine, bivši pravni ekspert u OHR-u koji je bio involviran u te događaje.
Jedne večeri Leroux-Martin je, kaže, dobio poziv od Lajčakovog savjetnika – Mađara Jozefa Pandura, kasnije Orbanovog ambasadora u Bosni i Hercegovini. Pandur je u "sigurnoj sobi" OHR-a dočekao Leroux-Martina s još jednim diplomatom iz Mađarske ambasade u Sarajevu. Te večeri su mu prvi put predstavili rješenje krize: za finalnu odluku u Vijeću ministara potrebni su glasovi sva tri člana kolegija Vijeća ministara, koji moraju biti Bošnjak, Srbin i Hrvat. Tim "rješenjem" Lajčakovi amandmani su de facto poništavani, jer bi i dalje bilo dovoljno da jedan član Kolegija, koji je nužno iz RS-a, ne dođe na sjednicu i ne bi se mogle donositi odluke.
Kada se Leroux-Martin usprotivio navedenom "rješenju", koje je ličilo na prijedloge SNSD-ovih eksperata, Pandur ga je isključio iz daljnjih razgovora o ovoj temi. Na kraju će se ispostaviti da će Lajčak prihvatiti upravo ovo rješenje koje su mu ponudili Mađari.
Na taj način destruktivcima iz RS-a je i dalje na raspolaganju ostao mehanizam blokada kroz nedolazak na sjednice, zbog čega ispaštaju građani, jer se odluke ne donose. Ovaj primjer pokazuje da je veza Dodikovog režima s Mađarskom mnogo jaka pa čak i danas, kada velike svjetske sile žele sankcionisati Dodika, Mađarska mu pruža ruku spasa.
