Hajra Ćatić 25 godina traga za kostima sina Nine, novinara koji je najavio genocid u Srebrenici
Nihad Nino Ćatić bio je ratni novinar koji je putem radio-amatera jedini izvještavao o stanju u Srebrenici. Svoje posljednje javljanje imao je neposredno prije ranjavanja, a tada je u programu Radio-televizije Bosne i Hercegovine kazao da se Srebrenica pretvara u najveću klaonicu. Naveo je da je događaje nemoguće opisati, pozvavši međunarodnu zajednicu da spriječi genocid u ovom gradu.
Međutim, nedugo nakon toga, zajedno sa grupom Srebreničana, 11. jula 1995. godine krenuo je prema slobodnoj teritoriji. Na nju, nažalost živ nije izašao, a prema informacijama s kojima raspolaže njegova majka Hajra, preminuo je usljed iskrvarenja koje je nastalo ranjavanjem u predjelu stomaka.
"U život bi me vratio pronalazak makar jedne kosti" Već 25 godina Hajra Ćatić traga za posmrtnim ostacima svoga sina, a u razgovoru za Klix.ba kaže da bi je u život ponovo vratio pronalazak makar jedne Ninine kosti.
"Pronalaskom makar jedne njegove koščice ujedno bih u sebi pronašla i smiraj. Često odem na mezar supruga Junuza i oplačem u želji da i moj Nino ima svoj nišan. Ako ga ne pronađem, ako ne obilježim mjesto gdje počiva, sa njegovim imenom i prezimenom na nišanu, oni koji negiraju genocid u Srebrenici reći će da ga nikad nisam ni imala. To me ubija", kaže nam Hajra na samom početku razgovora.
Mjesec juli iz godine u godinu sve teže podnosi. Kroz decenije borbe za pravdu, ali i pronalazak posmrtnih ostataka pogubljenih Srebreničana u počinjenom genocidu, zdravlje naše sagovornice u velikoj mjeri je narušeno.
"Bolna sam i nemoćna. Živim iz dana u dan u vjeri da ću ga do svakog 11. jula pronaći, ali, nažalost to se ne dešava. Do mene je dolazilo bezbroj informacija, čak sam ušla i u minsko polje u potoku iznad Kravice, gdje su mi rekli da postoji mogućnost da se nalazi, ali i taj podatak se pokazao netačnim", nastavlja Ćatić.
Posljednje riječi: Vidimo se mama u Tuzli Tegobnim glasom se prisjeća posljednjeg susreta sa sinom Ninom koji je i najavio stravična dešavanja u Srebrenici.
"Posljednjeg dana je došao kući i rekao meni i mužu da idemo u Potočare uz riječi: 'Srebrenici spasa nema'. Nakon toga je otišao u prostorije tadašnje Pošte gdje smo i mi stigli kako bismo se pozdravili, a sjećam se da mi je rekao: 'Vidimo se mama u Tuzli'. To je bio posljednji put da sam ga vidjela", ističe Ćatić do njene suze kvase lice.
Razgovor nastavlja prisjećanjem dolaska u Potočare gdje je, kako navodi, vladao totalni haos.
"Bili smo u jednoj hali gdje je boravilo okvirno pet hiljada osoba. Jednu noć smo tu proveli budni, uz ciku, vrisku i strah za život, nakon čega su nas ujutro zaputili prema autobusima. Tada su me odvojili od muža jer sam ušla u jedan transporter, a on u drugi. Tu sam i njega posljednji put živog vidjela", dodaje Ćatić.
Za Srebrenicu u ratnom periodu kaže da je predstavlja doslovno pravi logor, bez hrane, pića i bilo kakvih osnovnih potrepština, a nakon proboja na slobodnu teritoriju u Tuzli počela je tragati za svojim najmilijim.
Mjesecima je živjela u nadi da su živi, obišla je mnoga mjesta u želji da će ih pronaći, međutim kako je vrijeme prolazilo postala je sve svjesnija da su pogubljeni na nekom od lokaliteta. Devedeset posto posmrtnih ostataka muža Junuza identificirala je 2005. godine, a saznala je da je ubijen u Kozluku, na samoj obali Drine.
Tekst za predstavu koja nikad nije odigrana Šta je sa njenog Nine koji je pogubljen u 29. godini života i danas je pod upitnikom, a naš razgovor nastavlja sa daljom sjetom na njega. Ističe da je bio miran i povučen, kao i da su ga mnogi voljeli.
"Radila sam u Opštini, a svaki dan kada bi pošao u školu došao bi mi na posao jer je bio vezan izuzetno za mene, uz opravdanje da želi da pije vode. Uz odrastanje u njemu se rodila i velika ljubav za pisanje poezije, a uz to je, kako sam naknadno saznala, napisao i tekst za jednu pozorišnu predstavu. Ali, ona nikada nije izvedena i žao mi je što lično nisam uspjela doći do tog teksta koji je nestao u ratu", nastavlja Ćatić koja je objavila i zbirku Nininih poezija.
Svoje planove Nino majci nije otkrivao, više ih je dijelio sa bratom Nerminom koji je uspio izbjeći srebreničku tragediju jer je 1992. godine iz ovog bh. gradića otišao u Ohrid, a danas se sa svojom porodicom nalazi u Švedskoj.
Hajra Ćatić jedna je od Srebreničanki koja se odlučila vratiti u ovaj grad gdje danas živi. Kako nam kaže, u ovoj sredini danas se u potpunosti sigurno ne osjeća, posebno u mjesecu obilježavanja godišnjice genocida.
Smatra da bi samo promjenom lokalne politike Srebrenica iz pustog grada mogla dobiti perspektivu za napredak, bez provokacija u nacionalnom smislu, ali i veličanja ratnih zločinaca što je danas, nažalost prema njenom svjedočenju, itekako prisutno.
