Rođendan Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo: Magična bajka koja traje 70 godina

Rat je raspršio planove baletnog ansambla, pa je veliki broj plesača napustio Sarajevo i u gradu ih je ostalo samo osmero. Prema riječima baletana Meše Vatića, koji je nastavio plesati u ratnom Sarajevu, za vrijeme te četiri godine nastavili su raditi ono što vole. Održavali su kondiciju, nisu prekidali plesati nijednog trenutka.

"Bili smo poprilično ludi, ali tako je kod umjetnika koji su zaljubljeni u svoj posao. Iako je bilo izloženo granatiranju, dolazili smo u Narodno pozorište Sarajevo, pa smo, krijući se, izvodili mnogo baletnih numera u foajeu. Snimali smo novogodišnji program za potrebe radiotelevizije, a 1994. smo odigrali premijeru čuvenog 'Bolera'. Nekako smo održavali kondiciju, trojica baletana bili su u Armiji pa su se s prvih linija vraćali na probe", priča Vatić.

I tako je, kaže, zahvaljujući nekoliko ludo zaljubljenih baletana i balerina sačuvan balet u Bosni i Hercegovini. U istom periodu devastirane su sale baletskih škola, nije bilo previše opcija za održavanje proba, a plesači Narodnog pozorišta Sarajevo učestvovali su i u pripremi i izvođenju čuvene "Kose" u Kamernom teatru 55.

Znoj, rad, talenat i ulaganje: Sve ono što balet čini savršenim

"Kada je neko snove pjesnika shvatio ozbiljno, rodio se balet", napisao je francuski pjesnik Théophile Gautier. Počeci ovog plesa vežu se za 1581. godinu te se njegova popularnost od tada širi. Što je više truda uloženo u pokrete, to je plesač bliže savršenstvu. A uz balet se, svakako, može povezati mnoštvo termina: gracioznost, maštovitost, inovativnost...

"Za to se definitivno morate roditi. Tu žicu ili imate - ili nemate. Neki plešu godinama i ne pokažu ništa. Drugi, pak, plešu kratko i za to vrijeme pokažu svu raskoš tog talenta. A balet traži mnogo: školu, fizički i psihički napor, dosta rada, još više prolivenog znoja...", govori Vatić.

Koreografi širom svijeta balet opisuju kao napornu i zahtjevnu profesiju, što su već mnogo puta potvrdili i brojni fotografi koji su svoje objektive namještali tik uz scenu pokušavajući uhvatiti baletane i balerine u što boljim kadrovima. Mladi baletan Admir Kalkan je u jednom od svojih ranijih razgovora potvrdio tezu da je balet vrlo zahtjevna profesija, kazavši kako je balet sebična profesija u kojoj je nemoguće dosegnuti savršenstvo.

"Svaki dan počinje zagrijavanjem tijela i pripremom za napore koji nas očekuju. Nakon toga slijede probe koje traju tri sata, gdje uvježbavamo sve ono što je potrebno da predstava izgleda magično. Pratimo najsitnije detalje, pomažemo jedni drugima i svi smo puni bezuslovne podrške. Nakon trosatnih proba slijedi pauza od nekoliko sati poslije koje se nastavlja rad na probama, a sve to završava u večernjim satima", objasnio nam je.

A partnerstvo između dva plesača je mnogo više od samog plesa, kaže Vatić, ono je prepuno različitih uloga. Partneri su jedno drugom prijatelji, očevi, majke, vojvode, gradonačelnici... Uloge uvijek određuje fabula.

Sarajevska publika se od 1950. godine, kada je na sceni odigrana "Žetva", susrela s mnogim svjetskim ansamblima koji su gostovali u našem gradu. Osim toga, pozorište je izrodilo mnoštvo velikih baletana i balerina čija će imena ostati upisana u bogatoj historiji bh. baleta. Neki od njih su Katarina Kocka, Suada Kavazović, Antun Marinić, Slavko Pervan... U više od 150 premijera najviše je onih koje su djela domaćih autora, kaže Đindo, one su zapravo i najposebnije.

"Mi imamo repertoare kakve imaju veliki svjetski gradovi. Nedostaje nam naših plesača, zbog čega smo prisiljeni 'uvoziti' balerine i baletane iz drugih država. Rat je oštetio baletne škole, one ne mogu proizvesti dovoljno ljudi za naš ansambl, a država bi trebala ulagati više da bi podržala dovođenje stranih plesača. U svakom slučaju, podrška države je mala", govori Đindo.

Sretan 70. rođendan! Kako se država odužila Baletu Narodnog pozorišta Sarajevo?

Široko je poznato da balet i opera već dugo vode borbu s nadležnima, nedostaje finansijskih sredstava, pažnje, poštovanja... Prema Vatićevim riječima, u svakoj krizi prvo nastrada kultura, a zatim sve ostalo. Zbog toga nije neobično da se identična stvar ponavlja i sada, za vrijeme pandemije koronavirusa.

"Politika ima veliki utjecaj na balet, pa i generalno na opstanak pozorišnih kuća. Nama sada nedostaje desetak plesača da bismo stekli uslove za velike predstave, tzv. bijele balete. Gostovali smo u Rumuniji, Bugarskoj, Tunisu, Austriji... ali za nas u našoj državi političari nemaju nikakvog razumijevanja. Potrebno je odriješiti kesu da bismo kasnije slavili i 100 godina baleta", kaže Vatić.

Đindo dodaje kako balet u BiH neće nestati. Naprotiv, dok u državi ima entuzijazma i ljubavi prema ovoj profesiji, ona će ovdje imati sigurnu adresu. Pa ipak, balet je potreban Sarajevu, potreban je cijeloj državi. Bez njega BiH gubi stavku koju Evropska unija traži od država koje joj žele pristupiti, navodi primjer Đindo.

"Ali mi nastavljamo raditi. Važno je da se nastavimo boriti i raditi, da održimo entuzijazam i želju za radom. Uskoro emitujemo 'Bosansku kraljicu' i 'Labudovo jezero', a 26. maja ćemo na našoj zvaničnoj stranici objaviti tekst o 'Žetvi', našoj prvoj baletnoj predstavi. Već 29. organizujemo Gala večer te uz poseban program ponovo otvaramo vrata teatra", najavljuje Đindo.

Prošlo je više od tri decenije otkako je Samaranch postavio važno pitanje: "Imate li balet i operu?". Trideset godina otkako je suptilno ili direktno, ovisno o mišljenju posmatrača, ukazao na važnost ne samo opstanka, već i kvalitetnog života kulture u jednoj državi.

Na pitanje koliko smo od tada naučili i jesmo li, zapravo, nešto usvojili možda će najbolje odgovoriti pogled na naslove u medijima. Kulturi se ne pridaje dovoljno pažnje, prostora u budžetu... No vrijedi naglasiti, koliko god je država okrenula leđa umjetnicima, pohvalno je koliko se nastavljaju truditi i raditi.

"Društvo mora voditi računa o umjetnicima, baletskim igračima, jer jedan grad bez baleta nije ni grad, a ni provincija", zaključio je Vatić.

Naposljetku, više od trideset godina kasnije, imamo balet, operu i teatar. S druge strane, nedostaje nam vlast koja će prepoznati magiju koju u sebi nosi svaka teatarska bajka. To je tačka u kojoj sve počinje i završava.