Kroz Hormuški moreuz ne prolazi samo nafta nego i značajan procenat metala bez kojeg Evropa ne može

Nedavno zatvaranje kompanija Qatar Aluminum Manufacturing Co (Qatalum) i Aluminum of Bahrain (ALBA) zbog nestašice naftnih derivata predstavljaju ozbiljnu polaznu tačku za razmišljanje.

Topionica nije fabrika koja jednostavno može pritisnuti prekidač i nastaviti proizvodnju kada se uslovi stabilizuju.

Kada se jednom obustavi rad, proces ponovnog pokretanja može trajati gotovo godinu dana. To nije privremeni poremećaj, to je eliminacija ponude, piše Ivan Sascha Sheehan vršilac dužnosti dekana Fakulteta za javne poslove Univerziteta u Baltimoreu za Newsmax.com.

Na tržištu koje je već zategnuto, nestanak čak i jednog velikog proizvođača iz Zaljeva odmah odjekuje kroz automobilske proizvodne linije, građevinske projekte, vazduhoplovnu industriju, proizvodnju ambalaže za hranu i proizvodnju elektronike.

Američki zvaničnici godinama su analizirali scenarije naftnih šokova. Sigurnosti snabdijevanja metalima nisu posvetili ni približno toliku pažnju.

Ova strateška slijepa tačka sada je nemoguće ignorisati. Države Vijeća za saradnju zemalja Zaljeva (GCC), Bahrein, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, tiho proizvode oko 6,2 miliona tona aluminija godišnje, što je približno 8 posto globalne ponude.

One su postale najvažniji nekineski dobavljači aluminija zapadnim tržištima. Kako je ruski aluminij zbog sankcija praktično izbačen iz zapadnih trgovinskih tokova, GCC više nije dopunski izvor; on je nosivi stub. A taj stub sada je postao žrtva eskalacije sukoba.

Hormuški moreuz je kritično usko grlo ne samo za naftu i ukapljeni prirodni gas (LNG), već i za izvoz metala.

Poremećaji, bilo kroz direktne napade, nagli rast troškova osiguranja, usporavanje luka ili nesigurnost u pomorskom saobraćaju, ograničavaju izvoz aluminija. Posljedice se brzo šire.

Aluminij nije nišna roba kojom trguje mali krug stručnjaka; on je ugrađen u sve, od trupova aviona i pickup vozila do limenki za piće, elektroenergetskih vodova i kućišta poluprovodnika.

Dugotrajan prekid snabdijevanja pogodio bi 70 zemalja u desetinama kategorija proizvoda istovremeno, od sirovih ingota do poluproizvoda.

Produženi sukob u Perzijskom zaljevu ne bi samo potkopao ekonomije Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika; Rusiji i Kini dao bi vrijedan uticaj nad ovom strateškom sirovinom.

Neugodna istina je da su zapadna tržišta aluminija u ovu krizu ušla s umanjenim zalihama i smanjenim alternativama. Čak i prije nego što je počela pucnjava, tržište je već bilo pod pritiskom.

Zalihe na Londonskoj berzi metala padale su tokom cijele 2024. i nastavile padati u 2025. Kina kontroliše gotovo šest od deset tona globalne proizvodnje.

Strukturna ograničenja i kineski plafon proizvodnih kapaciteta ostavili su vrlo malo prostora u sistemu.

Rusija, treći najveći proizvođač, praktično je nedostupna zapadnim kupcima zbog sankcija. Indija nema izvoznu infrastrukturu niti komercijalno usklađivanje da bi brzo popunila nastale praznine.

To ostavlja GCC kao nezamjenjivog dobavljača zapadnoj industriji, a ove sedmice taj dobavljač je ispao iz sistema.

Ako čak i dio proizvodnje GCC-a bude uklonjen na šest do dvanaest mjeseci, posljedice se neće zadržati samo na robnim berzama; proširit će se od montažnih linija u Detroitu do njemačkih industrijskih izvoznika i polica trgovina u Baltimoreu.

One će se manifestovati kroz kašnjenja u isporuci vozila, rast troškova stanovanja, poremećaje u lancima snabdijevanja ambalažom i pritiske na rokove vojne nabavke.

Sigurnost snabdijevanja metalima mora se tretirati jednako ozbiljno kao i energetska sigurnost.