Hifa i bingo pokrecu zajedno projekat u bugojnu,stambeni-poslovni objekat,pumpu otkupnu stanicu voca i povrca,ljudi dajte malo pozitive na ovakve vijesti,a ne prepricavati price od onih koji istu pricu prica samo sa doradjenim svojim aranzmanom,ide mlijeko za evropu,ide meso iz tuzle za tursku jos malo,pa ce onaj ko ima i mesa preko menproma prodati turcima STAY COOL MY BROTHER FROM ANOTHER MOTHER

Već neko vrijeme u Tuzli kruži priča o tome kako je jedan visoki općinsko-gradski funckioner svojevremeno pobjegao u Sarajevo, gdje je, među ostalim, posjetio ambasadu jedne velike države i ispitivao mogućnost traženja azila u slučaju da (mu) vatra stigne do peta. Informacija je krenula od osobe iz SDP-a, iz Sarajeva, pa je tako dobila snagu “nezvanične, ali iz dobro obaviještenih izvora”. Da na glasine narodnih masa ne treba ostati gluh i nijem, poznato je. Gdje ima dima moglo bi biti i vatre. To što «šapuću javno mnijenje» ne treba podcijeniti. Elem, da budemo konkretniji, iz stolnog nam grada Saraj’va stizali su haberi kako je tadašnji načelnik Općine Tuzla, Jasmin Imamović, u trenutku kada mu je gorio kabinet, ispred razdraganih demonstranata pobjegao preko Karaule. Glasine kažu da je prvo skrenuo u Ambasadu SAD u BiH, a onda pao ničice pred noge druga Zlatana. Da li je to tačno? U SDP središtu su potvrdili da je dotični, navedenog dana, bio “na konzultacijama”, a i mediji su to objavili. Vele i to kako im je Imamović saopćio da je Tuzla, tog 7. februara 2014. godine, napadnuta! To je izrekao, vjerujemo, u paničnom strahu kad emocije nadvladaju racio. Ipak, u namjeri da provjerimo glas narodnih masa, uputili smo upit o “glasini” i dobili odgovor iz Ureda za odnose sa javnošću Ambasade SAD u BiH. “Poštovani, U prilogu Vam dostavljamo odgovor na Vaš upit. Ljubazno Vas molimo da navedene odgovore atribuirate Uredu za odnose s javnošću Ambasade SAD-a”. Kako je sugerirano, upit slične sadržine poslat je i na rečenu adresu, znači, Uredu za odnose s javnošću Ambasade SAD. Odatle je pak nedavno došao odgovor slijedeće sadržine: “Ne možemo komentarisati pojedinačne slučajeve. Također, Sjedinjene Američke Države ne dodjeljuju azilantski status u prostorijama svojih predstavništava u inostranstvu. SAD azilanski status mogu obobriti samo strancima koji su fizički prisutni u Sjedinjenim Američkim Državama”. S poštovanjem, Ured za odnose s javnošću Ambasada SAD u BiH

This is great! Well done Bingo. Please all remember that ALL supermarkets in BiH sell Bosnian and foreign products, no exceptions. They ALL employ Bosnian workers!

voce otpad, garderoba ostaci od linija na kilu vani sto se prodaje cijene kao novo, kineske igracke najlosija kvaliteta po 15 km, fuj Kralj uzimanja

Odgovor za nekog gore....Jana i Ledo sladoledi se izvoze u preko 25 zemalja na svijetu, uključujući i SAD. Dapače, oba branda se mogu kupiti u drugom po veličini američkom trgovačkom lancu Kroger, u preko 3500 trgovina. U Hrvatskoj kupujem uglavnom u Lidla, Intersparu, rjeđe u Konzumu, ali sladoledu Ledo nije niti jedan sladoled do koljena.

EVO STA ABDULAH SIDRAN PIŠE O NACELNIKU TUZLE, MECENI „BINGA“ Građanima Tuzle je poznata činjenica da je njihov prijeratni, ratni i poratni općinski sekretar a današnji gradonačelnik Jasmin Imamović jedan od prvih Tuzlaka koji je, takoreći odmah po početku agresije na BiH, maja/juna 1992. godine, oteo stan sugrađanki nebošnjačke nacionalnosti. Sudski spor u vezi sa tim ‘predmetom’ došao je do Strazbura i njegov ishod nije neizvjestan. (Pogledati: http://tuzlalive.ba/dani-2012-godine-nacelnik-jasmin-imamovic-vec-19-godina-nezakonito-zivi-u-mom-stanu-20465/) Da sam za tu činjenicu saznao pravovremeno, sa dotičnom personom ne bih se ni rukovao, a kamo li gradio prijateljstvo! Naravski, ako je neko spreman u okolnostima rata baviti se otimanjem tuđih stanova – njemu je i najkrupnije laganje – sitnica. Pune tri godine svjesno i smišljeno laže – i plaća novinare da njegovu laž umnožavaju i šire! – da je sukob između nas dvojice uzrokovan mojom ‘ljutnjom’ što je iz konkurencije za nagradu MS 2012. godine eliminisan moj roman ‘Otkup sirove kože’. Laže ko pas! Protiv voluntarističkog načina ‘rada’ i potpune pravne i proceduralne neuređenosti poslova u vezi s tom nagradom – ja sam se pobunio tri godine ranije, 2008/2009. godine! – saznavši za sramotnu eliminaciju iz konkurencije za nagradu MS genijalnog romana ‘Vječnik’ bosanskog pisca Nedžada Ibrišimovića. Polemika o tome u dnevnom listu ‘Oslobođenje’ trajala je dva mjeseca, decembra 2008. i januara 2009. godine. Nikakav moj roman nije postojao, niti sam znao da će postojati! Naravski, ako neko sve svoje veze i prijateljstva gradi i njeguje isključivo iz vlastitih karijerističkih pobuda, kalkulacija i ambicija – kao što to oduvijek čini J. Imamović – onda to i nisu stvarna prijateljstva. Kvarni partner u tome odnosu ne može ni znati kad je neko od njegovih ‘prijateljstava’ počelo, a kada završilo. Tako ni Imamović ne zna da je prekid našega prijateljstva započeo mnogo ranije, nakon što su se pokazale uzaludnim moje višekratno izrečene molbe da me oslobodi verbalnog maltretiranja u obliku neprestanog hvalisanja vlastitim švalerskim podvizima! To se nije dalo izdržati! Manijakalni hvalisavac nije se libio među imenima svojih ‘žrtava’ pominjati i imena pojedinih članica njegovoga žirija za književnu nagradu MS! Da je barem u tome bilo ikakvog pripovjedačkog šarma, elegancije ili humora! Nego ništa: okice koje škilje i jezik koji katkad oblizne usnu dok preko nje prebacuje gadarije. Ako mislite da je ovo kraj i da se ružnije od ovoga ne može ni zamisliti – prevarili ste se. Nažalost. Pohvalio mi se, jednog popodneva u mome stanu u Sarajevu, u ulici Marsela Šnajdera 9 – da je nedavno ‘sredio’ i kćerku jednog našeg zajedničkog prijatelja. Ostavljam da sami nađete ime za takav ljudski materijal.

EVO STA ABDULAH SIDRAN PIŠE NACELNIKU TUZLE, MECENI BINGA Građanima Tuzle je poznata činjenica da je njihov prijeratni, ratni i poratni općinski sekretar a današnji gradonačelnik Jasmin Imamović jedan od prvih Tuzlaka koji je, takoreći odmah po početku agresije na BiH, maja/juna 1992. godine, oteo stan sugrađanki nebošnjačke nacionalnosti. Sudski spor u vezi sa tim ‘predmetom’ došao je do Strazbura i njegov ishod nije neizvjestan. (Pogledati: http://tuzlalive.ba/dani-2012-godine-nacelnik-jasmin-imamovic-vec-19-godina-nezakonito-zivi-u-mom-stanu-20465/) Da sam za tu činjenicu saznao pravovremeno, sa dotičnom personom ne bih se ni rukovao, a kamo li gradio prijateljstvo! Naravski, ako je neko spreman u okolnostima rata baviti se otimanjem tuđih stanova – njemu je i najkrupnije laganje – sitnica. Pune tri godine svjesno i smišljeno laže – i plaća novinare da njegovu laž umnožavaju i šire! – da je sukob između nas dvojice uzrokovan mojom ‘ljutnjom’ što je iz konkurencije za nagradu MS 2012. godine eliminisan moj roman ‘Otkup sirove kože’. Laže ko pas! Protiv voluntarističkog načina ‘rada’ i potpune pravne i proceduralne neuređenosti poslova u vezi s tom nagradom – ja sam se pobunio tri godine ranije, 2008/2009. godine! – saznavši za sramotnu eliminaciju iz konkurencije za nagradu MS genijalnog romana ‘Vječnik’ bosanskog pisca Nedžada Ibrišimovića. Polemika o tome u dnevnom listu ‘Oslobođenje’ trajala je dva mjeseca, decembra 2008. i januara 2009. godine. Nikakav moj roman nije postojao, niti sam znao da će postojati! Naravski, ako neko sve svoje veze i prijateljstva gradi i njeguje isključivo iz vlastitih karijerističkih pobuda, kalkulacija i ambicija – kao što to oduvijek čini J. Imamović – onda to i nisu stvarna prijateljstva. Kvarni partner u tome odnosu ne može ni znati kad je neko od njegovih ‘prijateljstava’ počelo, a kada završilo. Tako ni Imamović ne zna da je prekid našega prijateljstva započeo mnogo ranije, nakon što su se pokazale uzaludnim moje višekratno izrečene molbe da me oslobodi verbalnog maltretiranja u obliku neprestanog hvalisanja vlastitim švalerskim podvizima! To se nije dalo izdržati! Manijakalni hvalisavac nije se libio među imenima svojih ‘žrtava’ pominjati i imena pojedinih članica njegovoga žirija za književnu nagradu MS! Da je barem u tome bilo ikakvog pripovjedačkog šarma, elegancije ili humora! Nego ništa: okice koje škilje i jezik koji katkad oblizne usnu dok preko nje prebacuje gadarije. Ako mislite da je ovo kraj i da se ružnije od ovoga ne može ni zamisliti – prevarili ste se. Nažalost. Pohvalio mi se, jednog popodneva u mome stanu u Sarajevu, u ulici Marsela Šnajdera 9 – da je nedavno ‘sredio’ i kćerku jednog našeg zajedničkog prijatelja. Ostavljam da sami nađete ime za takav ljudski materijal.

E čuj kruh u sred Tuzle. Kruh te rodi šta se dešavalo u tim glavama da mi je znati

Kad sam nedavno na ovome mjestu govorio o ‘etičkim problemima polemičkog narativa’ (https://www.facebook.com/abdulah.sidran.3/posts/526745240815612?pnref=story) mnogi od mojih čitalaca shvatili su da u pozadini, u neizrečenome, kao prototipi za odabranu temu, stoje sasvim konkretni javni djelatnici sa kojima sam drugovao u određenim fazama svoga prilično dugoga života. Među prešućenim imenima bilo je i ime gradonačelnika Tuzle Jasmina Imamovića, diplomiranog pravnika s književnim ambicijama i pretendenta na upražnjeno mjesto predsjednika devastiranog SDP-a BiH. S njime sam ‘prijateljevao’ i povremeno se družio desetak godina i to je druženje znalo bivati tako prisno da sam – katkad i ne htijući, i protivno vlastitoj volji – saznavao ili svjedočio pojedinim događajima i ponašanjima koja ga diskredituju temeljito i u svakom pogledu, i kao privatnu osobu i kao javnog djelatnika. Sa takvim saznanjima normalan čovjek i pisac nema šta činiti nego ih šutnuti u kontejner ružnih uspomena. Fuj! Fuj! Fuj! Ali kad se tome ‘normalnom čovjeku i piscu’ nakon izvjesnog vremena sticajem okolnosti dogodi ono što se dogodilo meni – da postanem žrtva zločestih mahinacija i objeda od strane toga svoga bivšeg prijatelja, kad isti taj ‘prijatelj’ unajmi i na mene napujda desetinu novinarskih plaćenika da godinama ponavljaju laži koje će braniti njegovu problematičnu i hohštaplersku poziciju – šta činiti? Iz smetljarnika ružnih uspomena i saznanja početi vaditi i pred javnost iznositi njegov odvratni sadržaj? Građanima Tuzle je poznata činjenica da je njihov prijeratni, ratni i poratni općinski sekretar a današnji gradonačelnik Jasmin Imamović jedan od prvih Tuzlaka koji je, takoreći odmah po početku agresije na BiH, maja/juna 1992. godine, oteo stan sugrađanki nebošnjačke nacionalnosti. Sudski spor u vezi sa tim ‘predmetom’ došao je do Strazbura i njegov ishod nije neizvjestan. (Pogledati: http://tuzlalive.ba/dani-2012-godine-nacelnik-jasmin-imamovic-vec-19-godina-nezakonito-zivi-u-mom-stanu-20465/) Da sam za tu činjenicu saznao pravovremeno, sa dotičnom personom ne bih se ni rukovao, a kamo li gradio prijateljstvo! Naravski, ako je neko spreman u okolnostima rata baviti se otimanjem tuđih stanova – njemu je i najkrupnije laganje – sitnica. Pune tri godine svjesno i smišljeno laže – i plaća novinare da njegovu laž umnožavaju i šire! – da je sukob između nas dvojice uzrokovan mojom ‘ljutnjom’ što je iz konkurencije za nagradu MS 2012. godine eliminisan moj roman ‘Otkup sirove kože’. Laže ko pas! Protiv voluntarističkog načina ‘rada’ i potpune pravne i proceduralne neuređenosti poslova u vezi s tom nagradom – ja sam se pobunio tri godine ranije, 2008/2009. godine! – saznavši za sramotnu eliminaciju iz konkurencije za nagradu MS genijalnog romana ‘Vječnik’ bosanskog pisca Nedžada Ibrišimovića. Polemika o tome u dnevnom listu ‘Oslobođenje’ trajala je dva mjeseca, decembra 2008. i januara 2009. godine. Nikakav moj roman nije postojao, niti sam znao da će postojati! Naravski, ako neko sve svoje veze i prijateljstva gradi i njeguje isključivo iz vlastitih karijerističkih pobuda, kalkulacija i ambicija – kao što to oduvijek čini J. Imamović – onda to i nisu stvarna prijateljstva. Kvarni partner u tome odnosu ne može ni znati kad je neko od njegovih ‘prijateljstava’ počelo, a kada završilo. Tako ni Imamović ne zna da je prekid našega prijateljstva započeo mnogo ranije, nakon što su se pokazale uzaludnim moje višekratno izrečene molbe da me oslobodi verbalnog maltretiranja u obliku neprestanog hvalisanja vlastitim švalerskim podvizima! To se nije dalo izdržati! Manijakalni hvalisavac nije se libio među imenima svojih ‘žrtava’ pominjati i imena pojedinih članica njegovoga žirija za književnu nagradu MS! Da je barem u tome bilo ikakvog pripovjedačkog šarma, elegancije ili humora! Nego ništa: okice koje škilje i jezik koji katkad oblizne usnu dok preko nje prebacuje gadarije. Ako mislite da je ovo kraj i da se ružnije od ovoga ne može ni zamisliti – prevarili ste se. Nažalost. Pohvalio mi se, jednog popodneva u mome stanu u Sarajevu, u ulici Marsela Šnajdera 9 – da je nedavno ‘sredio’ i kćerku jednog našeg zajedničkog prijatelja. Ostavljam da sami nađete ime za takav ljudski materijal.

Još kad bi "Bingo" poradio na svojim uposlenicima..(ljubaznošću, profesionalnošću,da ih malo "odmota" tako da nisu onako smotani, kad bi im ljepše i čišće uniforme dao) ja više nikada nebih u Konzum otišao...

Aferim CESTITAM

Samo jos treba mesnica Bajra i kompletan ugodjaj.

Cuj da pise somun....ha ha ha...sta ovdje neces cuti. Ha ha ha....

NAPRIJED TUZLO, ZAJEDNO SMO JAČI!!! @vigilante Dragi moji, danas nam je drugi dan edukacije primitivnih nam građana ove nase lijepe BiH, a naš učenik je mali hojrat koji ima visok stepen kompleksa na sve gradove sirom BiH osim na Zenicu – poseban akcenat se stavlja na Sarajevo, Tuzlu, Bihać, Tešanj, Goražde, Banja Luku, Kakanj, Visoko, Srebrenicu itd. Pa da mu malo damo nekih statističkih podataka i da ga malo ušutkamo. Naime, u Zeničko - dobojskom kantonu procjenjuje se da je u 2014. godini ostvaren GDP u iznosu od 2.437 mil. KM, što u odnosu na GDP Federacije iznosi 14,2%. Procjena GDP-a po glavi stanovnika (prisutni broj stanovnika) u Zeničko dobojskom kantonu iznosi 6.125 KM ili 83,4% od prosjeka Federacije. Sa druge strane u Sarajevskom kantonu procjenjuje se da je u u 2014. godini ostvaren GDP u iznosu od 6.208 mil. KM, što u odnosu na GDP Federacije iznosi 36,2%, ZNAČI 3 PUTA VIŠE NEGO ZDK.

Bojkot Binga.pise kruh umjesto hljeb?