Da li je temelj kapitalizma postao njegov najveći problem: Dvojica stručnjaka imaju dva različita odgovora

Prastara i pretkapitalistička društva su funkcionirala na bazi jednostavne reprodukcije i zadovoljenja osnovnih potreba, dok je kapitalizam baziran na neprekidnom reinvestiranju profita. Rast u ovom sistemu nije stvar političkog izbora, već strukturna nužnost bez koje se kreditni sistemi, privatne investicije i tržište rada suočavaju s neizbježnim slomom.

Zagovornici ovog modela opravdano ističu njegove velike prednosti. Upravo je kapitalistička utrka za rastom u protekla dva stoljeća izvukla stotine miliona ljudi iz ekstremnog siromaštva, potaknula neviđeni tehnološki progres te drastično podigla životni standard. Viša stopa rasta je značila više radnih mjesta, više plate i više budžetskog novca.

No, u pozadini ovog progresa su duboki nedostaci sistema koji se sudara s prvom i osnovnom lekcijom ekonomije: resursi na planeti Zemlji su ograničeni. Baš kao što poljoprivredno zemljište ne može podnijeti bjesomučan uzgoj bez odmora, tako ni moderna ekonomija ne može beskonačno crpiti drvo, naftu ili minerale.

Kritičari upozoravaju da trka privatnog kapitala za ekstra profitom ne mari za prirodna ograničenja, odnosno klimatske promjene, dok savremeni tehnološki bum, poput umjetne inteligencije (AI), u kapitalizmu prijeti masovnim otpuštanjima radnika.

Nameću su pitanja: da li je pravedno siromašnijim državama zaustavljati rast, dok su one najbogatije svoj status izgradile i na iscrpljivanju tuđih resursa? Da li je model vječnog rasta dugoročno održiv, kako preusmjeriti tehnologiju u službu ljudi i da li alternative nužno znače pad životnog standarda?

O ovim gorućim temama, globalnim paradoksima i ekonomskoj stvarnosti za Klix.ba govorili su ekonomisti Igor Gavran i srbijanski ekonomski novinar Mijat Lakićević.

Gavran: Ograničeni resursi i iluzija beskonačnog matematičkog rasta

Gavran smatra da nas trenutna globalna situacija i zabrinutost za održivost modela vraćaju na samu osnovu ekonomske nauke, činjenicu da su resursi s kojima raspolažemo konačni i da sadašnji model dugoročno vodi u propast, što već vidimo kroz negativan utjecaj na klimu.

"Prva lekcija pokojnog profesora Fahrudina Šebića bila je da su resursi ograničeni. To je lekcija bez koje nema ekonomskog razmišljanja. Osvrnimo se na baznu ekonomiju kao što je poljoprivreda. Na zemljištu se ne može stalno uzgajati ista kultura jer iscrpljuje zemljište. Nakon određenog vremena više se ne može ništa uzgajati i nastaje glad. Nemoguće je drvnu industriju beskonačno razvijati jer ona zavisi od drveta", rekao je.

Za Gavrana, rješenje nije u potpunom odustajanju od rasta, već u stvarnom održivom razvoju. Napomenuo je da bi to u stvarnosti trebalo značiti usklađivanje dinamike rasta s raspoloživim resursima.

Suština je prestati isključivo gledati matematičko povećanje stopa BDP-a, prihoda ili profita, već kakav kvalitet to donosi društvu. Međutim, uviđa strukturnu slabost kapitalizma koja onemogućava takvu ravnotežu.

"To je slabost koja se ne može jednostavno prevladati jer sistem je takav kakav jeste. Taj sistem se mora zamijeniti nečim drugim ili radikalno promijeniti. Kapitalističke države ne mogu puno učiniti jer to ne zavisi od njih, nego od privatnih kompanija. Privatne kompanije isključivo teže rastu, prvenstveno svog kapitala, i ništa drugo ih ne zanima", ocijenio je.

Dodao je da zbog ogromnog utjecaja lobističkih grupa i kapitala, demokratija na Zapadu gubi snagu jer se izborima, kako je izjavio Gavran, ne može postići ništa bez finansijskog zaleđa. Kao kontrast zapadnom kapitalizmu naveo je Kinu.

Dok se na Zapadu, prema njegovom mišljenju, pad kineske stope rasta pogrešno tumači kao slabljenje, Kina zapravo poboljšava kvalitet života svojih građana, što dokazuje radikalno smanjenje siromaštva.

Posebnu razliku vidi u pristupu umjetnoj inteligenciji i robotizaciji, za koje je podsjetio da imaju ogroman potencijal za održiviju ekonomiju, ali samo ako su vođene javnim interesom.

"Kada je u pitanju umjetna inteligencija, na Zapadu je isključivo riječ o trci za profitom, a u Kini o tome da se unaprijedi cijelo društvo. Zapadni kapitalizam će otpustiti radnika, smanjiti troškove, zamijeniti radnika umjetnom inteligencijom. Ne interesuje ga šta će biti s tim radnikom i njegovom porodicom. S druge strane, u socijalizmu se preuzima odgovornost za radnika, tj. pronalazi rješenje koje nije isključivo vođeno profitom", kazao je za Klix.ba.

Lakićević: Problem nije u resursima, već u slobodi i autoritarnim vlastima

Drugačiji pogled na pitanje resursa, ekologije i održivosti ima ekonomski novinar Mijat Lakićević. On smatra da ključni problem čovječanstva nije u fizičkim ograničenjima planete, već u načinu društvene i političke organizacije.

"Krajem 20. stoljeća smatralo se da će izvori nafte uskoro presušiti. Istraživanja su dovela do toga da se danas smatra da su rezerve nafte neograničene. Tačnije, da će potrošnja nafte, kao i drugih neobnovljivih izvora energije prestati i prije nego što rezerve budu iscrpljene. Energije ima, samo je pitanje po kojoj cijeni. Hrane ima i više nego što je čovječanstvu potrebno, ali je pitanje kako je raspoređena. Isto je s vodom koja se smatra najugroženijim resursom. Problem je u čovječanstvu - kako će se ono organizovati, da li na principima slobode, ravnopravnosti i mira ili će prevladati autoritarne i totalitarne tendencije koje su u naletu", naveo je.

U osvrtu na ekološke mehanizme poput oporezivanja emisija ugljika, Lakićević ne misli da je to nužno najbolje rješenje. Iako je možda neizbježno, tvrdi da svakako neće biti dovoljno za izbjegavanje klimatskog sloma. Za njega, ključni preduslov za trajna rješenja leži u globalnoj politici.

"Prvi uslov za pronalaženje trajnih rješenja u bilo kojoj oblasti, pa i ovoj, jeste svjetski mir, povjerenje među državama i konstituisanje svjetske organizacije koja će moći voditi globalne poslove. Ujedinjene nacije postoje, ali su skrajnute pod naletom 'tri jahača apokalipse' - Putina, Xija i Trampa i njihovih udvorica. Bojim se da će prije klimatskog sloma doći civilizacijski slom. Ako izbjegnemo tu opasnost, riješit ćemo i klimatske probleme", mišljenja je.

Kada je riječ o zelenoj tranziciji i eksploataciji rijetkih sirovina, poput litija, Lakićević je odbacio tezu da ta tranzicija predstavlja prebacivanje ekološkog tereta na siromašne i nerazvijene zemlje.

Smatra da je zaštita prirode potrebna svima, ali da je za svaki industrijski projekat potrebno izvagati stvarnu opasnost i korist za društvo, i to kroz otvorenu, slobodnu i demokratsku, a ne populističku javnu raspravu. Kao primjer je istakao situaciju u Srbiji.

"U Srbiji je galama oko litija, iako je zagađenje iz termoelektrana mnogo veće i postoji u ovom trenutku. Deponije su na svakom koraku, a otpadne vode se direktno izljevaju u rijeke. Priča o litiju djeluje i licemjerno. Nije problem u tehnologiji, koja može biti čista i ekološki bezbjedna. Najveći zagađivači rade u dosluhu s državom. Problem je u vlasti - da li ona hoće da vodi računa o zaštiti prirode ili neće. U Srbiji neće. Dolazimo do naroda koji bira vlast. Nema zaštite prirode bez zaštite društva. Najvažnije je da vlast bude 'čista', a onda će biti čisti i voda i zrak. Pitanje je kada će to građani shvatiti", naglasio je.

Da li napuštanje rasta vodi u siromaštvo i kolaps socijalnih sistema

Jedna od dilema je izražena u sljedećem pitanju: ako se smanje stope rasta ili opadne BDP, da li to nužno vodi padu poreznih prihoda, smanjenju socijalnih davanja i padu životnog standarda građana?

Gavran smatra da takav crni scenario nije obavezan. On rješenje vidi u pravednijoj preraspodjeli i radikalnoj promjeni ekonomskog razmišljanja.

"Mnogi od najbogatijih ljudi i najprofitabilnijih kompanija na svijetu uopće ne plaćaju porez. Bili su slučajevi da Elon Musk, Jeff Bezos i neki drugi multimilijarderi ne plaćaju lični porez ili ga vrlo malo plaćaju, korištenjem zaobilaznih strategija. Vidimo koliko se ti ljudi bogate. Jako je puno kapaciteta za oporezivanje kada bi se postigao globalni dogovor po tom pitanju", rekao je.

Dodao je da bi se u drugačije postavljenom društvu uveli modeli poput univerzalnog dohotka, dok bi mnoga dobra postala javno dostupna umjesto transakcijska.

Pad životnog standarda bi se izbjegao jer su mnoge stvari danas skupe, kako je ocijenio, isključivo zbog komercijalnog pristupa i abnormalnih profitnih marži. Kada bi cijene bile na nivo normalne rentabilnosti (normalnog profita), građani bi s manje novca imali isti ili bolji kvalitet života. Kao dokaz za to ponovo je naveo Kinu, za koju je kazao da danas ima niže stope rasta nego prije 10 godina, ali viši životni standard.

Podsjetio je i na problem neracionalnog trošenja javnih prihoda, navodeći Bosnu i Hercegovinu kao ekstreman primjer.

"Imamo konstantan rast javnih prihoda, a živimo lošije. Infrastruktura je lošija, javne usluge su lošije i mimo tog rasta prihoda, zaduživanje se povećava. Dakle, i dalje je jako puno prostora da se s manje novca postigne više", konstatirao je.

Gavran je u razgovoru za Klix.ba govorio i o geografskom i historijskom paradoksu. Mišljenja je da se radikalne promjene moraju odnositi na bogate, a ne siromašne zemlje.

"Nerazvijene zemlje se neopravdano sprečavaju da rade isto ono što su radile razvijene zemlje da bi se razvile. Tako da Bosna i Hercegovina ne bi trebala zaustaviti svoj rast. Itekako trebamo rasti i razvijati se. Postoje države koje su iscrpile sve svoje resurse i tuđe resurse, što kroz kolonijalizam, što kroz neokolonijalizam. One su te koje se trebaju najviše mijenjati, dok se cijeli svijet na neki način ne izbalansira", izjavio je.

Mijat Lakićević smatra da je samo zagovaranje napuštanja koncepta rasta u današnjem globalnom kontekstu nerealno i nepravedno prema siromašnijem dijelu planete.

"Nisam siguran da najbolje razumijem šta znači napuštanje koncepta rasta. Danas kada je četiri petine planete siromašno, nefer i nerealno je to zagovarati. Kina, Indija, Brazil, kao i afričke zemlje to neće prihvatiti. Najvećem dijelu Zemlje potreban je rast. Najrazvijenije zemlje već imaju vrlo nisku stopu rasta, tako da su one blizu toga da taj zahtjev ispune. Čini mi se da je to pogrešan voz, a kada uđete u pogrešan voz, sve su stanice pogrešne", upozorio je.

Lakićević je konstatirao da ekonomski rast nije nešto što treba odbaciti, već adekvatno osmisliti i ukomponovati. Da bi se to postiglo, ključno je fokusirati se na izgradnju i jačanje dvije temeljne institucije.

"Jedno je sloboda poduzetništva za milijarde ljudi koji još nisu bili u prilici pokazati svoju kreativnost. I drugo, vladavina prava, tj. zaštita tih ljudi kao pojedinaca od države, crkve i, ništa manje važno, od svakojakih predatora, malih i velikih diktatora, koji ne poštuju slobode i prava drugih, posebno onih koji su u manjini, bilo koje vrste", zaključio je Lakićević u razgovoru za Klix.ba.

Ključno pitanje koje ostaje pred nama jeste hoće li očuvanje planete zahtijevati radikalnu promjenu naših svakodnevnih životnih navika i potrošačkog mentaliteta ili će se rješenje ipak pronaći u tehnološkim inovacijama i boljoj organizaciji društvenih sistema bez odricanja od dosadašnjeg standarda.