Simca: Kako su Amerikanci lošim potezima upropastili francusku marku

Poissy, 1934. godine. Henri Théodore Pigozzi (pravo ime Enrico Teodoro), italijanski imigrant s izuzetnim komercijalnim instinktom, osniva automobilsku kompaniju koja će obilježiti cijelu epohu.

Simca je započela kao jednostavan montažer automobila po Fiatovoj licenci u Francuskoj, ali Pigozzi je imao veće planove. Postepeno se oslobađa italijanskog uticaja i kreira prvo autentično francusko vozilo - Aronde iz 1951. godine. Sa simbolom lastavice koja predstavlja nisku potrošnju, Aronde predstavlja optimizam pedesetih, a Simca osvaja srca Francuza.

Tokom zlatnih pedesetih i šezdesetih, Simca postaje druga najjača marka u Francuskoj, odmah iza Renaulta, ali ispred Peugeota i Citroëna. Ali Pigozzi ne radi stvari na pola kada je marketing u pitanju. Da bi promovisao Simcu 1000 1961. godine, imao je briljantnu ideju: da zamijeni 50 pariških taksija s 50 crveno-crnih Simci 1000 u revolucionarnoj marketinškoj kampanji. Efekat koji je odjeknuo preko noći. Parizom i njegovim spomenicima voze slalom novi modeli. Eiffelov toranj, Jelisejska polja, Notre-Dame... Simca 1000 je svuda. Pigozzijev marketing je bio viralni marketing ispred svog vremena.

Simca 1000, mala 3,8 metara duga četverovratna limuzina, nesumnjivo je najpoznatiji model marke danas. Bio je to pravi uspjeh, sa skoro dva miliona prodatih jedinica između 1961. i 1978. godine.

Vrhunac prestiža stiže kada general de Gaulle dobija dva specijalna predsjednička Simca kabrioleta. Jelisejska palata naručila dva specijalna predsjednička kabrioleta 1960. Godine za generala de Gaullea! Ovi automobili su bili rađeni po mjeri: s djelimično oklopljenom karoserijom, s V8 motorima od 84 konjske snage i poboljšanim hlađenjem za parade. Mala marka odjednom ulazi u prvu ligu. Francuska se tada vozila na Simcinim točkovima.

Američka invazija i početak kraja

Kompanija radi punom parom. Još od 1962. godine radi na razvoju prvog hatchback modela s prednjom pogonom i poprečno ugrađenim motorom, koji će u godinama poslije postati obrazac za evropsku "Golf" klasu. Sve je djelovalo savršeno za Simcu. Fabrika u Poissyju je radila punim kapacitetom, prodaja je cvjetala, a Pigozzi je vladao nad svojom automobilskom imperijom. Ali kao što je često slučaj u pričama o uspjehu, upravo na vrhu sve može da se promijeni. Došla je godina koju svi entuzijasti Simce pamte kao početak kraja.

Te 1963. godine, u vrijeme lansiranja dvojca Simca 1300/1500 – nasljednika popularnog modela Aronde - američki gigant Chrysler kupuje 63 posto Simce. Za Pigozzija, oca kompanije, ovo je udarac od kojeg se neće oporaviti. U maju iste godine, "Gospodin Simca" biva smijenjen s pozicije direktora vlastitog sna. Čovjek koji je gradio imperiju od početka postaje manjinski dioničar u sopstvenoj firmi.

Godinu dana kasnije, u novembru 1964. godine, Pigozzi umire od srčanog udara. Kao da je njegov život bio neraskidivo vezan za Simcu – nije mogao preživjeti njeno uništenje.

Američki menadžment donosi katastrofalne odluke namećući svoje izbore u pogledu upravljanja i estetike. Postojao je pravi okean između uprave u Poissyju i američke matične kompanije, sa nepomirljivim stajalištima. Najgore od svega, do kraja sedamdesetih nije lansiran nijedan novi model, osim 160/180. Dok se konkurencija bavi inovacijama, Simca stagnira sa zastarjelom gamom automobila koja više nije po mjeri Evroplja, a posebno Francuza. Kvalitet i prodaja padaju, a francuski inžinjeri očajnički upozoravaju da Amerikanci ne razumiju evropsko tržište, ali Detroit ne sluša.

Slobodan pad

Sedamdesete donose savršenu oluju. Prva naftna kriza 1973. pogađa Simcu sa njenim preglasnim, zastarjelim vozilima. Chrysler ima ogromne finansijske probleme u Americi, a evropske podružnice prve plaćaju cijenu. Simca gubi tržišni udio mjesec za mjesecom. Kvalitet opada, kupci bježe kod Renaulta i Peugeota koji nude ekonomičnija i modernija vozila.

Pokušaj spasa modelima Chrysler 160/180 ne uspijeva - previše je malo, prekasno je. Francuski vozači ne žele pseudo-američke automobile sa imenom "Chrysler". Žele autentični francuski proizvod kakva je Simca nekada bila, u doba Pigozzija.

Prodaja i nestanak

U novembru 1978. godine Chrysler više nema izbora - mora prodati diviziju Chrysler Europe kako bi spasio matičnu kompaniju od bankrota u Americi. PSA Peugeot-Citroën kupuje sve za simboličnu cijenu. Za Chrysler je to pitanje opstanka. Simca i druge evropske marke se žrtvuju.

PSA počinje transformaciju. Prvo se pojavljuju "Simca-Talbot" modeli od jula 1979. godine, a zatim "Talbot-Simca". To je bio lagani proces brisanja identiteta koji je trajao pola vijeka.

Četrdeset šest godina nakon osnivanja, ime Simca zauvijek nestaje 1. jula 1980. godine. Administrativnim potezom pera, marka koja je prevozila predsjednika, dominirala francuskim putevima i učila milione Francuza da voze - više nije postojala. Talbot će preživjeti do 1986. godine, ali i on će nestati. Jedino što ostaje je fabrika u Poissyju, koja i danas proizvodi Peugeot automobile.

Danas Simca živi samo u kolekcijama entuzijasta i u sjećanjima onih koji su odrastali uz te automobile. Njena priča je pouka o tome šta se dešava kada komercijalni genij i strast naiđu na hladnu finansijsku logiku multinacionalnih korporacija. Pigozzi je razumio da automobilu treba duša, vizija i veza sa ljudima. Američki menadžeri u Detroitu nikada to nisu shvatili.

Simca nije jednostavno nestala - bila je apsorbovana, izbrisana, žrtvovana. Ali njen duh još uvijek živi na putevima, u rijetkim primjercima "vintage" automobila koji se i danas voze. To je dio našeg evropskog automobilskog naslijeđa, tiha priča o veličini i padu, o strasti i izdaji.