Nemaran vlasnik i loš mehaničar su dokaz da ni Mercedes nije besmrtan

Mercedes E350 CDI iz generacije W212 nije automobil koji se lako predaje. Motor OM642, V6 dizel konstruisan sa preciznošću karakterističnom za Mercedes, projektovan je da traje - uz uslov da mu vlasnik i mehaničar pruže ono što zahtijeva.

Svaki automobil, pa makar to bio i Mercedes, zahtijeva redovno održavanje, poznavanje slabih tačaka, ali i preventivni pristup. Uz to, automobil može preći stotine hiljada kilometara bez ozbiljnih problema. Bez toga, cijela priča dobiJa sasvim drugačiji kraj.

Poznati dizelaš s blokovima postavljenim pod uglom od 72 stepena, važi za pouzdan motor, ali mu je potrebno redovno i često održavanje zbog ranjivosti koje su mogle izazvati curenje ulja i rashladne tekućine, problema s turbinom, EGR ventilom, vodenom pumpom, ali i mogućih problema sa injektorima s prelivnim crijevom. Vlasnici koji su redovno održavali motor, sa vještim mehaničarima koji su poznavali ove specifičnosti, obično su se preventivno brinuli o njima, a motor je tada trajao stotine hiljada kilometara.

Slučaj koji je zatekao litvanski mehaničar nije samo primjer lošeg servisa. To je školski primjer onoga šta se dogodi kada nemarnost postane obrazac. Dio videa to i pokazuje.

Kvar motora nije sam po sebi katastrofa. Motori se kvare, servisiraju ili komplet mijenjaju, i automobili nastavljaju da žive. Problem nastaje kada održavanje postane improvizacija.

U ovom slučaju, polovni motor je ugrađen, ali bez ikakvog poštivanja tehničkih standarda. Kablovi nisu pričvršćeni u predviđene nosače - slobodno vise ispod haube kao da je neko zaboravio da završi posao. Mjenjač, koji bi trebao biti čvrsto i precizno spojen s motorom, nedostajalo mu je pola šarafa. Cijev prema turbini - komponenti koja radi pod izuzetno visokim pritiskom i na visokim temperaturama - zaptivena je silikonom, što je tehnički apsolutno neprihvatljivo. Turbina nije komponenta na kojoj se improvizuje. Takođe, vidljivo je bilo curenje i motornog ulja i antifirza.

No, možda najdrastičniji primjer amaterskog pristupa u čitavom slučaju tiče se vakuum pumpe. Ova pumpa nije sporedni detalj - direktno je odgovorna za efikasnost kočionog sistema. Kada je otkazala, ispravno rješenje bilo je jednostavno: demontirati staru, ugraditi ispravnu. Umjesto toga, neko je odlučio da kupi jeftinu pumpu s "Temua" kako reče serviser, pa automobil sada ima slabe kočnice.

Tu nemarnost prestaje biti samo estetski ili mehanički problem i postaje pitanje sigurnosti.

Amaterski pristup u mehanici nije uvijek rezultat zle namjere. Ponekad je to neznanje, ponekad pohlepa, ponekad kombinacija oboje. U ovom slučaju, teško je sa sigurnošću reći šta je prevagnulo. Ali posljedice su mjerljive i jasne - curenje ulja, curenje rashladne tečnosti, vijci i podloške koji otpadaju pri prvom podizanju automobila na dizalicu, nesigurne kočnice, i motor koji je spojen s miješavinom improvizacije i zanemarivanja.

Mehaničar koji je automobil primio u servis nije krio zgražanje.

"Kriv je mehaničar, kriv je i vlasnik ili šta se dogodilo s ovim automobilom", rekao je - jer mu je teško da odredi gdje počinje odgovornost jednog, a gdje završava odgovornost drugog.

I tu leži suština problema: nemarno održavanje gotovo nikad nije djelo jedne strane. Vlasnik koji prihvata takav rad, i mehaničar koji ga isporučuje, zajedno grade katastrofu - korak po korak, šaraf po šaraf.

Na kraju, automobil koji je mogao vrijediti više i funkcionisati i dalje - ne vrijedi gotovo ništa. Ne zbog godina, ne zbog kilometraže, već isključivo zbog pristupa. I to je možda najvažnija lekcija ovog slučaja: nemarnost ima svoju cijenu, samo se ne plaća odmah. Plaća se kasnije, odjednom, i uvijek više nego što je iko planirao.