Pukotine krize u evropskoj autoindustriji sve veće, pristupačni automobili postaju luksuz

Evropska automobilska industrija, nekada ponos kontinenta i motor rasta, danas se nalazi u ozbiljnoj krizi.

Glavni razlog više nije samo konkurencija iz Kine ili tehnološke promjene – već sve veći raskorak između regulatornih ambicija Evropske unije i stvarnih potreba tržišta. U centru problema je sve očitiji nestanak pristupačnih automobila.

Strogi propisi, visoke cijene i sve manja pristupačnost

Evropska pravila su dovela automobile na takav nivo da su oni sve složeniji, sve teži i sve skuplji. I ljudi ih jednostavno sve teže mogu priuštiti. Ovo nije napad na tehnologiju, već kritika prema brzini i načinu na koji se provodi zelena tranzicija. Naime, električni automobil ne može biti jedini put, jer ekološki ciljevi bez tržišne realnosti gube pokriće.

Direktiva o zabrani prodaje automobila s unutrašnjim sagorijevanjem nakon 2035. godine, prema riječima stručnjaka, prijeti da prepolovi evropsko tržište automobila. Jednostavno rečeno: ono što Evropa želi da se prodaje, kupci ne mogu (ili ne žele) kupiti.

U fokusu bi, tvrde oni, trebao biti stvarni prioritet – ubrzana zamjena starog voznog parka, a ne isključivo prodaja potpuno novih električnih automobila. U Evropi trenutno cirkuliše oko 250 miliona vozila, većina s motorima koji zagađuju, a prosječna starost automobila je 12 godina, dok u nekim zemljama poput Grčke doseže čak 17 godina. Ignorisanje ove činjenice vodi ka stagnaciji, a ne transformaciji.

Podjele postoje i unutar autoindustrije. S jedne strane, iako ih je sve manje, postoje "narodni" proizvođači koji nastoje nuditi pristupačna vozila širokim slojevima potrošača. S druge strane, premium brendovi – čije je poslovanje više usmjereno na izvoz – i dalje imaju najveći uticaj na regulaciju propisa. Veliki diktiraju pravila igre i dižu cijene svima, pa je rezultat takav da su milioni ljudi isključeni s tržišta novih automobila.

Evropa ne štiti sopstvenu industriju

Za razliku od drugih velikih svjetskih ekonomija, Evropska unija jedina ne štiti svoju automobilsku industriju. SAD, Kina, Indija — sve zemlje s jakom autoindustrijom usklađuju regulaciju s industrijskom politikom i nacionalnim interesima. Evropa, za sada, ne pokazuje isti pragmatični refleks.

Zato se sve češće čuju pozivi za povratak za zajednički stol: regulatori, proizvođači i naučnici trebaju uskladiti ambicije sa stvarnošću i kreirati pravila koja su održiva – i ekološki, i socijalno, i ekonomski.

Nametanje električnih automobila zakonom nije dovoljno. Zaista, to bi se moglo pretvoriti u osudu za evropsku industriju. Ako Evropa brzo ne promijeni kurs, rizikuje da izgubi svoju centralnu ulogu u proizvodnji i pretvori se u jednostavno tržište za automobile proizvedene negdje drugdje.

Danas pukotine, za 10 godina krateri

Kina će ove godine proizvesti više automobila nego Evropa i Sjedinjene Američke Države zajedno. To je ključni trenutak, jer će Evropa već za pet godina biti u ogromnom zaostatku.

Evropsko tržište automobila opada već pet godina i jedino je među glavnim svjetskim blokovima koje se nije oporavilo na nivoe prije pandemije Covida. Ako se stvari ovako nastave, tržište bi se moglo prepoloviti za više od deset godina.

Električni automobil, ukratko rečeno, ne može biti ideologija. Pisanje zakona nije dovoljno da bi se promijenilo tržište. Bez stvarne potražnje, bez snažnih industrijskih politika i bez ekonomske dostupnosti, ekološka tranzicija rizikuje neuspjeh. A s tim i cijela evropska industrija.