Šezdeset godina otkako je Mao Zedong (Mao Tse-Tung) pred kapijom Nebeskog mira na trgu Tiananmen, nakon krvavoga građanskog rata i japanske okupacije, objavio da je "kineski narod ustao" – u Kini je još aktuelno pitanje: ustao - za šta, piše The Times.
Iako su uvjereni da mogu kombinirati Maoa i McDonald's, kapitalizam i jednopartijsku državu – sistem koji eufemistički predstavljaju kao "socijalizam s kineskim odlikama" – današnji kineski čelnici i dalje ne vjeruju vlastitom narodu.
Prolazak vojne parade u Pekingu moći će posmatrati samo probrani gledaoci, dok je od stanovnika glavnog grada zatraženo da svečanost prate na televiziji, iza zatvorenih vrata svojih domova.
Kineski čelnici, koji očajnički pokušavaju spriječiti bilo kakvu reprizu pobune viđene na Tiananmenu prije dvije decenije, još nisu naučili da sve svoje građane – od Tibeta do Xinjianga – tretiraju kao ravnopravne.
Također, nastavlja Times, iako se mogu ponositi dosadašnjim napretkom, i dalje nemaju hrabrosti narodu omogućiti slobodu izbora na demokratskom glasanju.
Kad je o međunarodnoj sceni riječ, Peking i dalje isuviše često gleda na svijet kroz prizmu vlastitih interesa.
Ako želi da ovo stoljeće zaista bude "kinesko", Peking bi, nakon šest decenija komunističke vladavine, morao za sobom ostaviti mitove i prihvatiti svoju globalnu odgovornost – od borbe protiv klimatskih promjena do problema iranskoga nuklearnog programa, piše Times.
