{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Žene odlaze na Zapad, ceh plaćaju porodice

S
14.11.2009. u 13:15
0
7
Žene odlaze na Zapad, ceh plaćaju porodice
0
Žene odlaze na Zapad,  ceh plaćaju porodice
Promijenjeni uvjeti rada u Zapadnoj Evropi ženama s Balkana koje su spremne raditi u inozemstvu otvaraju nove mogućnosti. Ono što je nekima od njih san, njihovim je porodicama noćna mora. O ovome pročitajte u tekstu koji je rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u suradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom, BIRN.
Iako je prošle sedmice proslavila dvadeset deveti rođendan, Alina izgleda kao da je u četrdesetima. Raščupana kosa, izgrizeni nokti i natečene oči koje stalno trepću nimalo ne pridonose njezinu izgledu. Pridonose dojmu progonjene osobe.

"Samo se mora pobrinuti za to da djevojke budu čiste, nahranjene i da pišu domaću zadaću, ali njemu je i to previše," kaže ona, misleći na svoga muža. "Lakše je kurvati se, piti i kockati. S mojim novcem."

Zanemarujući divan pogled koji se pruža s osunčane terase kafića u Deruti, mirnome gradiću nedaleko od Perugie, Alina pripaljuje novu cigaretu i prepričava telefonski razgovor što ga je sat ranije vodila s kćerima, tinejdžericama, koje su u Rumuniji.

Kada je Alina 2006. godine otišla iz rodnog grada Găeştia u Rumuniji, kako bi u Italiji radila kao njegovateljica jedne starije žene u invalidskim kolicima, njezin je tridesetsedmogodišnji suprug Cosmin ostao kod kuće brinuti se o djeci. Međutim, kćer ju je obavjestila da je prije četiri dana nestao sa svim novcem što ga je porodica imala.

Alina pripada rastućem fenomenu - ženama s Balkana koje rade na Zapadu i jedine u svojim obiteljima privređuju. Posrijedi je obrat tradicionalne formule po kojoj su muškarci odlazili raditi u inozemstvo, a žene ostajale kod kuće. Ova je promjena stavila na ispit mnoge porodice.

Izgled migracije se mijenja

Prema podacima UN-ova Odjela za ekonomska i socijalna pitanja [UN Department of Economic and Social Affairs – UNDESA], koji prati migracijske uzorke diljem svijeta, od 1990. godine broj emigrantkinja premašuje broj muških emigranata u devet balkanskih zemalja: Albaniji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Hrvatskoj, Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori, Rumuniji i Srbiji.

UNDESA-ini izvještaji pokazuju da udio žena u migracijama na Balkanu iznosi 54 posto i da premašuje njihov prosječni udio u ukupnoj svjetskoj migraciji, u kojoj žene učestvuju s 49,6 posto. Udio žena je najviši u Makedoniji i Bugarskoj, gdje one čine 59 posto svih migranata.

Svjetska banka je nedavno izvjestila kako su od ukupno 7,9 miliona ljudi, koliko ih je lani emigriralo s Balkana, 4,3 miliona bile žene, predstavljajući tako većinu od 54,4 posto.

U prošlosti su žene s Balkana obično ostajale kod kuće s djecom dok su im muževi radili u rudnicima i čeličanama na Zapadu i slali im teško zarađeni novac.
Kad bi i one putovale u inozemstvo, činile su to da se pridruže muževima dok oni traže posao ili bi im se priključivale kasnije, u skladu s politikama za spajanje porodica.

Međutim, pad Željezne zavjese 1989. godine, tehnološko unapređenje rada te oružani sukobi u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih potaknuli su proces feminizacije radne migracije s Balkana.

Fizički rad u tvornicama ustupio je mjesto novim oblicima zapošljavanja u uslužnom sektoru, gdje se zahtijevala ili favorizirala ženska radna snaga. Kao rezultat toga, s Balkana odlazi više žena nego ikad prije i sve više njih postaju jedinim hraniteljicama svojih porodica.

Zapadnjački trend mijenja Istok

Zanimanja koja su tradicionalno rezervirana za doseljenice s Balkana uglavnom su u slabo plaćenim sektorima privrede, obilježenima manjkom radne snage i društvenog prestiža. Obično se zapošljavaju kao čistačice, konobarice u kafićima i restoranima, hotelske sobarice, kućepaziteljice i njegovateljice bolesnih i starih.

Prema istraživanju koje je 2007. godine provelo Otvoreno društvo u Rumuniji, od gotovo 255 000 Rumunki na privremenom radu u Italiji, njih 88 posto barem je jednom radilo – i to često ilegalno – kao ispomoć u kući.

Iako primjećuju da je ovaj novi trend pružio ženama s Balkana novi izvor moći, sociolozi upozoravaju kako ih je on istodobno i udaljio od porodica i stvorio im nove vrste pritiska.

Obitelji u kojima su žene postale jedine hraniteljice proživljavaju temeljitu preobrazbu, kažu oni, što pred tradicionalno patrijarhalnu balkansku porodičnu strukturu postavlja nepredvidive izazove.

"Hraniteljice koje migriraju stvarnost su za brojne porodice na Balkanu", kaže hrvatski sociolog Ivan Prolić. "Taj je trend u porastu, on mijenja strukturu tradicionalne porodice, mijenja patrijarhalni mentalitet i potresa ruralne zajednice", dodaje on.

Prolić kaže da je taj trend nov i zato se njime bavilo malo istraživanja. "Za sociologiju je to vrlo zanimljivo i svakako bi se trebalo pažljivije istražiti", zaključio je.

Teško je biti badante

Alina radi posao koji bi malo Italijana pristalo raditi za plaću koju bi oni smatrali uvredljivo niskom. Ipak, ona uspijeva svakoga mjeseca poslati 400 eura svojoj porodici. Pored plaće, Alina ima i drugi poticaj koji će, nada se, isplatiti njezinu žrtvu.

Hendikepirana sedamdesetsedmogodišnja starica za koju se brine obećala je da će joj oporučno ostaviti kuću. "Čekam da umre", hladno priznaje Alina dok otpuhuje dim sljedeće cigarete.

Zbog toga obećanja nekako se uspijeva nositi s činjenicom da baš i ne voli svoju poslodavku, koju smatra rasisticom. Pamti članak iz novina Corriere della sera od prošloga ljeta o Italijanki koja je uhapšena jer je godinu dana zlostavljala Rumunku koja je o njoj brinula. Prijeteći da će je prijaviti kao ilegalnu doseljenicu, prisilila ju je da živi u podrumu i držala je ondje u zatočeništvu.

U međuvremenu, doseljenici poput Aline moraju se nositi i s netrpeljivošću mjesnog stanovništva. U Italiji, baš kao i ostalim dijelovima zapadne Evrope, s jačanjem privredne krize 2008. godine, ojačalo je i raspoloženje protiv doseljenikâ, stoji u izvještaju nevladine organizacije Caritas Migrante sa sjedištem u Rimu.

Italijanska desničarska vlada opire se politici otvorenih granica koju provodi EU i činjenici da se od januara 2008 godine građani njenih najnovijih članica, Rumunije i Bugarske, mogu slobodnije kretati i raditi bilo gdje u EU.

Ipak, stručnjak za imigracijska pitanja Antonio Ricci kaže da bi Italija morala biti zahvalna svojim registriranim doseljenicima kojih je preko 2,5 miliona i onim ilegalnim, a takvih je oko 700 000.

U društvu koje sve više stari i ima vrlo nisku stopu nataliteta, bez doseljeničke radne snage privreda bi ozbiljno stradala, posebno u području malih i srednjih firmi, kaže Ricci.

Privatno uposlene njegovateljice s Istoka, koje brinu o starijima i nemoćnima, popunjavaju praznine vladine neefikasne politike socijalne brige, kažu stručnjaci. Zbog toga su osobe koje pomažu u kući isključene iz pooštrenih antiimigracijskih mjera koje je prošle godine uvela italijanska vlada.

Ipak, sveprisutan je prezir javnosti prema svima koji izgledaju kao stranci, bili oni iz Rumunije, Albanije ili Maroka. Netrpeljivost se osjeća i u načinu na koji mnogi Italijani izgovaraju riječ 'badante', što znači strankinja njegovateljica.

Alini je toga preko glave. "Prodavači u supermarketima uvijek idu za mnom da vide hoću li šta ukrasti, a neki mi ljudi na ulici ne uzvraćaju pozdrav. To ponižava, a događa se na sve strane", kaže ona. "Moja prijateljica iz Bugarske, badante kao i ja, kaže da ću se priviknuti na to. Ali neću nikad", dodaje ona.

Nije sve u novcu

I dok praznine na zapadnoevropskom tržištu rada povlače za sobom zahtjev za uvezenom radnom snagom, siromašna privreda većine zemalja na Balkanu gotovo je neiscrpiv izvor žena spremnih privremeno napustiti porodice kako bi radile na Zapadu.

Istraživanja Gallup Balkan Monitora iz 2006. i 2008. godine otkrivaju, kao jedan od najvažnijih poticaja migracije, duboko nezadovoljstvo životnim standardom u većini država Zapadnog Balkana.

Foto: BIRN
Foto: BIRN
Iako su finansijski razlozi glavna motivacija za rad u inozemstvu, većina doseljenica s kojima sam razgovarala u Italiji, Austriji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Rumuniji i Bugarskoj vjeruje da koristi od migracije nadilaze puku zaradu.

Neda Pleša iz Boboljušaca u Bosni glasna je, duhovita žena u kasnim tridesetima. S gotovo stalnim smiješkom na licu, teško ju je zamisliti tužnu. Ipak, kaže da je patila od ozbiljne depresije prije nego što se zaposlila u inozemstvu.

Kao stotine žena iz Sjeverozapadne Bosne, Neda je pronašla novu karijeru u sjevernoj Austriji. Od 2004. godine radi u mljekari blizu Linza. "Moj se posao sastoji od jedan posto inspiracije i 99 posto perspiracije", u šali će ona.

No još uvijek svoj posao smatra spasom od života koji uspoređuje sa zatvorom. "Moj bivši muž je smatrao da žena ne smije raditi i da za porodicu mora privređivati muškarac... tipična bosanska mačistička uvjerenja", prisjeća se. "Dok je on radio na građevini, ja sam ostajala kod kuće, dosađivala se, i bila usamljena, kuhala, jela, gledala televiziju i debljala se. Kad sam od njega tražila novac, uvijek sam morala objasniti za što mi tačno treba. To se zove ekonomsko nasilje i naposljetku mi je uništilo samopoštovanje", zaključuje Neda. Zahvaljujući poslu u Austriji, Neda danas ima pristojne prihode, razvedena je i otkrila je strast za putovanjima s naprtnjačom.

Mira Bator, tridesetosmogodišnjakinja iz Kiseljaka u Srednjoj Bosni, također kaže da nije migrirala samo radi novca. I ona smatra da joj je novi život, odnosno rad u inozemstvu, dao samopoštovanje.

Bator je iz Bosne došla u Zagreb 2007. godine kako bi kao prodavačica radila u prodavaonici cipela svoga rođaka. Lani su joj se pridružili nezaposleni muž i sin Adam, predškolskog uzrasta.

"Moji roditelji žele da ostavim posao i brinem se za Adama jer smatraju da za porodicu mora privređivati moj muž", kaže ona. "Ali meni ne smeta što sam hraniteljica porodice. Zbog toga osjećam samopouzdanje i ponos. Da sam zatvorena među četiri zida, nikad se ne bih ovako osjećala", dodaje.

Svijet bez ženâ

Ekonomska migracija prema Zapadu lišila je neka sela i gradiće gotovo svih radno sposobnih žena.
Ako koga zanima kako bi izgledao svijet bez žena, neka posjeti Vršec, gradić u zabiti bugarske oblasti Montana. Na glasu po izvorima mineralne vode, poznat je i po tome što većinu od njegovih približno 5000 stanovnika čine nezaposleni muževi bez žena i djeca bez majki. Stanovnice toga gradića otišle su raditi u Italiju i Španiju i kući šalju novac koji zarade kao badante ili u cateringu.

Sunčan je i vreo ljetni dan. Nijedne žene nema u zalogajnici Bor-Cvor na glavnoj ulici. Lokal je pun muškaraca koji sjede za jednostavnim stolovima s crveno-bijelim kariranim stolnjacima, smijulje se i čavrljaju.
Suprotno stereotipima o zajednicama u kojima obitavaju samo muškarci, Vršec djeluje miroljubivo, uredno i ugodno. Muškarci svakodnevno vise u krčmi, pružaju jedni drugima podršku dok čekaju da im se žene vrate kući na godišnji odmor.

Petar Dimov, četrdesetpetogodišnji građevinski radnik topla osmijeha, svoju ženu nije vidio od lani. Priznaje da je zaplakao kad ga je sin nedavno upitao koje su boje mamine oči, a on se nije mogao sjetiti.

Petrova spremnost da o svojoj samoći i čežnji priča usred krčme, pred drugim muškarcima, prkosi još jednome stereotipu o muškarcima. Ni suosjećajnost njegovih prijatelja ne poklapa se sa stereotipima. Svi oni prolaze kroz slična iskustva.

Muškarci iz Vršeca naučili su kuhati i pomagati svojim kćerima u adolescentskim krizama. Njihov je odnos prema ovom potpunom preokretu uobičajenog modela patrijarhalne porodice iznenađujuće zdrav.

"Nikad prije nisam cijenio to što je moja žena činila za djecu i za kućanstvo, sve dok nisam izgubio posao a ona otišla na rad u Italiju", priznaje Petar. "Sad kad sam podižem sinove, shvaćam koliko je težak posao kućanice. U usporedbi s tim, rad u građevinarstvu pravi je kolačić", šali se on, a ostali odobravajući kimaju.

Napuštanje može rezultirati samoubojstvom

Koliko god poboljšani životni standard emigrantkinjama donosio očiglednu korist, on se često skupo plaća.

Kao i mnoge poslovne žene sa Zapada, migrantkinje iz Istočne Evrope često pate od zdravstvenih tegoba; među njima su, prema Američkom udruženju psihijatara, depresija, teškoće prilagođavanja novim situacijama, nagle promjene raspoloženja i očaj.

U međuvremenu, u Rumunija se suočava s novim, zastrašujućim sindromom: samoubistvima djece koju su majke ostavile kad su otišle u inozemstvo.

Prema istraživanju što su ga 2008. u Rumuniji proveli UNICEF i Udruženje za društvene alternative [Social Alternatives Association], gotovo 350 000 rumunske djece imalo je barem jednog roditelja na radu u inozemstvu, a od toga broja njih oko 126 000 bilo je bez oba roditelja.

Foto: BIRN
Foto: BIRN
Najmanje devetnaestero djece ubilo se 2006. i 2007. godine. U oproštajnim su pismima naveli kako je samoubistvo rezultat nepodnošljivih osjećaja napuštenosti i osjećaja da su ih roditelji odbili od sebe. Nekoliko samoubistava dogodilo se u oblasti Dambovita u centralnoj Rumuniji, kraju koji je na zlu glasu po broju djece bez roditelja.

U Alininu rodnom gradu Găeştiu na svakom su koraku vidljive posljedice koje je migracija nanijela razdvojenim porodicama. U gradu stanuju gotovo isključivo djeca te bake i djedovi koji su preuzeli ulogu roditelja budući da su ovi otišli raditi na Zapad.

Izgled grada objašnjava zbog čega su ljudi spremni učiniti sve kako bi otišli u potragu za boljim životom u Italiji, Španjolskoj ili gdje drugdje. Sklepani kućerci radi izolacije su prekriveni starim tepisima, čak i zahrđalim plohama hladnjaka. Čopori mršavih pasa i skupine još mršavije djece lunjaju naokolo, igraju se u blatnjavim lokvama i gomilama neprepoznatljivog, smrdljivog otpada na glavnoj ulici.

Adrianu je devet godina, njegovoj sestri Irini tek sedam. Vrte se oko napuštene autobusne stanice i zabavljaju igricama na svojim nintendoima. Majka im je otišla u Španiju prije dvije godine i nije se vratila. Niti je nazvala niti pisala, iako njihovoj baki svakog mjeseca šalje novac. Kad ih se pita šta najviše žele u životu, uglas odgovaraju "iPod".

"Ne nedostaje mi naša mama i ne želim da se vrati," kaže Adrian, krupnih očiju prikovanih za igračku u ruci. "Baka kaže da nas je zauvijek napustila i da sad ima novog dečka. Ja ga ne želim upoznati."

Prema rumunjskom Nacionalnom uredu za zaštitu djece [National Authority for Child Protection], djecu poput Adriana i Irine čeka neizvjesna budućnost.

Njihov životni standard i tobožnji normalan život osigurani su dok im roditelji šalju novac i dok su im bake i djedovi živi i zdravi. Ako nešto od ovoga izostane, djeca bi mogla završiti u čemernim sirotištima i naposljetku biti uvučena u prostituciju ili kriminal.

Hraniteljice s Balkana bore se u bitkama iz kojih je ponekad nemoguće izaći kao pobjednik. San o emancipaciji i učestvovanju na zapadnom tržištu rada može se pretvoriti u noćnu moru, posebno za njihove porodice.

Iako je dobrodošao izazov što ga ovaj trend postavlja pred tradicionalni patrijarhat, nuspojava tog procesa mogu biti djeca koja više ne mare za razliku između majke koja ljeti navrati na sedmicu-dvije i novog iPoda.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: