Vukovarska stratišta smrti Ovčara i Velepromet: Ljudski život je vrijedio dvije marke, koliko košta jedan metak

On govori kako je Ovčara najveća grobnica poslije Srebrenice nakon Drugog svjetskog rata u Evropi. Tu je, kaže, Ivan, ubijena 261 osoba, 200 je pronađeno, 190 identificirano, a za 61 osoba još uvijek se potražuje."Vjerujte mi da Vukovar ima puno onih koji znaju gdje je ta grobnica, ali ne žele reći. Ne da ne vole, nego mrze sve ono što je hrvatsko, što nije srpsko. Mi to i ne očekujemo. Ali, valjda će se neko dosjetiti pa će ga savjest ponukati da kaže da se bar te grobnice nađu. Vukovar nisu branili samo Hrvati, branili su ga i Bošnjaci, branili su ga Srbi. Bilo je njih 262 Srba, 75 Bošnjaka. To se ne može zanemariti. Ovdje je na Ovčari na dan kada je ubijen vukovarski novinar Siniša Glavašević ubijen i Kemo. Njih ukupno četvorica su ubijeni ovdje u sadašnjem Spomen domu Ovčara i odveženi gore u grobnicu. Ostali su preveženi u traktorskim prikolicama, nakon što su ih pretukli kundacima, lancima, palicama, oteli im sve što je vrijedno. Ubijani su. To znamo na osnovu kazivanja jedinog mladića preživjelog koji zna što se tu dogodilo jer je iskočio kada su ih vodili na strijeljanje. Pobjegao je na svu sreću, nisu ga ubili. On je jedini svjedok. Svi ostali koji su ušli u ovaj prostor oni su mrtvi ili se još uvijek traže", priča Lukić.

Kaže kako je tu na Ovčari ubijen dječak od 16 godina kao najmlađa žrtva, te starac od 72 godine kao najstariji tada. I tri žene od kojih jedna u šestom mjesecu trudnoće su također ubijeni na Ovčari. "Nije im ništa bilo bitno. Kako kažu ubijali su branitelje. Nije točno. Ubijali su sve što su stigli. Ono što je pogubno za Grad Vukovar je stvar koja se prešućuje. Kada se Vukovar oružano prestao braniti, kada više nije bilo otpora u Vukovaru ubijeno je preko 2.500 ljudi", kaže Lukić.

Voditelj Centra za istraživanje ratnih zločina Vukovara Danijel Rehar u razgovoru za Anadolu Agency izricanje presude predsjedniku Srpske radikalne stranke Vojislavu Šešelju usporedio je sa onom Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika RS-a za Srebrenicu.

"To je isto kao za Karadžića. Koliko god da ga osude u Hagu to nije dovoljno za one obitelji koje su ubili njegovi ljudi ili se vode kao nestali. To je za njih mala kazna. Mislim da je Haški sud politički sud. Jer, nama je svima jasno što se toga tiče, bez obzira kako i na koji način, mislim kakve god da budu presude neće biti dovoljno za ono što se dogodilo. Možda Šešelj nije učinio toliko puno zločina lično, ali su njegove paravojne jedinice učinile jako puno na ovim prostorima, a da ne govorimo i drugdje u cijelom okupiranom dijelu Hrvatske. Ali, mislim da je ipak on taj koji je bio odgovoran za politiku tog cijelog dijela. Trebao bi za to odgovarati. Hag svima onim koji su rođeni u Srbiji jednostavno za njih izriče minimalne kazne, ili skoro nikakve. A za sve ostale koji su rođeni u drugim republikama bez obzira zločini ili jesu ili nisu se desili su dobili maksimalne kazne. To važi za sve, od zapovijednika i kadrova Armije BiH, HVO-a, Hrvatske vojske, pa čak i srpskih predstavnika koji nisu rođeni u Srbiji", ukazuje Rehar.

Navodi da su kao Centar za istraživanje ratnih zločina do sada pokrenuli devet kaznenih prijava protiv osoba koje su ili učinile direktno ili su indirektno krivi za stradanja 5.000 ljudi na području Grada Vukovara. Ali, smatra da institucije u Hrvatskoj nisu odradile svoj dio posla "korektno prema i za žrtve koje su stradale na prostoru Vukovara i cijele Hrvatske".

"Mislim da se ne može dogoditi da pojedinci koji su izvršili ili su direktno ili indirektno krivi za ratni zločin i danas sjede u Saboru Republike Hrvatske ili negdje u državnim institucijama. Mislim da hrvatska država to sebi ne bi smjela dopustiti. Koju smo god do sada kaznenu prijavu ponudili još niko nije po tom pitanju osuđen. A, na području Vukovara oko 300 osoba se još vodi kao nestalo, ali i to nije točna brojka. Ima još ljudi koji se vode kao nestali. Neko misli da su oni jednostavno odselili sa ovih prostora. Ali, to nije tako. Mislim da je najveća masovna grobnica na prostoru Vukovara Dunav, jer je veliki broj ljudi završio upravo u toj rijeci", cijeni Rehar.

Progonom branilaca do izjednačavanja krivice

Voditelj Centra za istraživanje ratnih zločina Vukovara navodi kako se politika Beograda od 90-tih do sada ništa nije promijenila.

"Njima je to izgleda da se prenosi iz generacije u generaciju. Mi smo za njih ratni zločinci. Ovdje je ubijeno 5.000 ljudi, a oni traže branitelje putem Interpola da bi se njima sudilo. Oni su donijeli odluke. Mislim da je i Hrvatska država pogriješila u nekim segmentima, jer neke stvari je potpisala da oni to rade. A, oni su napali ove prostore, napravili zločine na ovim prostorima i sada oni sude tim ljudima nad kojim su napravili zločine. Sve to da bi se izjednačila krivnja na tim prostorima. Ne mogu da shvatim institucije Hrvatske da su to prešutili ne znam zašto i zbog čega. Jednostavno, mi koji smo branili Vukovar i državu Hrvatsku smo na Interpolovim tjeralicama i mi ne putujemo nigdje jer može se lako desiti da dođem u BiH, da me zatvore i da me odvedu na suđenje", priča Rehar.

Na pitanje da li se i on nalazi na "tjeralicama iz Srbije odgovorio je potvrdno". Istakao je da je prije nekoliko godina stigla presuda iz Srbije kojim se on osuđuje na "smrt".

"Nalazim se kao osoba koju potražuju. Bio sam sekretar za narodnu odbranu nakon Tomislava Merčepa. Ja sam osoba koja je mobilizirala veliki dio ljudi za odbranu hrvatske države na prostoru Grada Vukovara. Zbog toga sam po zapovjednoj odgovornosti, kao što oni govore, kriv za ubojstvo, pogibiju 7.500 vojnika na prostoru grada Vukovara", navodi Rehar.

Na pitanje nisu li time priznali agresiju JNA na Hrvatsku, Rehar, kaže "da nisu, jer tvrde da su oni, JNA, tu navodno bili kao tampon zona razdvajanja". "Kada pogledate grad Vukovar kakav je izgledao i kakav sada izgleda, a nije kompletan obnovljen ni nakon 20 i nešto godina, koja su bili tampon zona. Oni su nas razdvajali od života. To je najveći problem. A, žele da odgovaraju svi koji su bili Teritorijalna odbrana kao da su šešeljevci i arkanovci. A, ni vojni vrh nije odgovarao. To je jedan od njihovih aduta, izjednačavanje krivice. Oni se igraju sa svima nama na ovim prostorima. Kod nas i vas u BiH je problem što se mi samo branimo. To nije dobro. Mi moramo napraviti nešto radikalno da u tom trenutku oni svi shvate da smo spremni da živimo u svojoj domovini i da smo spremni da vratimo ono što je naše", stava je Rehar.

Tokom današnjeg obilaska Spomen doma Ovčare predsjednika Vlade Hrvatske Tihomira Oreškovića Danijel Rehar, koji će biti u sastavu delegacije logoraša, ima mu namjeru, kaže, mnogo toga poručiti.

"Bio sam kod premijera u ime Hrvatske udruge logoraša i zatočenika srpskih koncentracijskih logora. I rekao sam neke točke koje su za nas bitne na prostoru cijele Republike Hrvatske što se tiče logoraša i svih ljudi koji su bili zatočeni u srpskim koncentracijskim logorim. A, jednostavno spomenut ćemo mu i u Vukovaru neke stvari koje su bitne za očuvanje istine o stradanjima u srpskim koncentracijskim logorima. Druga stvar da se svi zajednički trebamo boriti da mladost ne ide sa prostora Hrvatske posebno sa istočnih krajeva gdje jednostavno ljudi ne vide sebe, nemaju posla, ne znaju kako bi mogli preživjeti, stvoriti obitelj na ovim prostorima. Mislim da je to ključni element o kojem bi trebao predsjednik Vlade jednostavno da vodi računa", cijeni Rehar.

Grobnica o kojoj se ćuti

Kao i na Ovčari, i u hangarima Veleprometa na Sajmištu muk i tišina. A, te 1991. godine iz sedam hangara ubijeno je 700 ljudi. Sada sablasna slika. Šest od sedam hangara, zabilježila je ekipa Anadolu Agency, u krugu današnje fabrike Velepromet je zaključano. U jednom kamioni firme. Nekada su tu bili ljudi, na stotine njih. Rehar nam pokazuje "sobu smrti" iz koje, kaže, onaj ko je u nju odveden nije se vratio živ. Do "sobe smrti" poligon. Na njemu su se ljudi, nakon što su ubijeni slagali na kamaru, kao drva.

"Nigdje se ne spominje Velepromet, a tu je 700 ljudi ubijeno. Među njima djece i žena. Kada se tako gleda, Velepromet je najveće stratište u Vukovar. Ovčara je mjesto strahovitih stradanja, ali Velepromet je ipak, mjesto sa najviše ubijenih. Mi smo mali grad. Uzmite primjer 260 ubijenih na Ovčari, Velepromet i Dunav koliko je progutao. Da ne govorimo da je veliki broj ljudi ubijen u Dalju tako da je strahote koje je Vukovar preživio mislim da je to jako teško nadoknaditi. I ljudski, a da ne govorimo koliko se dogodilo silovanja i drugih zlostavljanja na ovim prostorima. Tako da veliki dio ljudi ne želi da se vrati na prostor grada Vukovara. To se sve osjeti na naš razvoj, napredak", priča Danijel Rehar, voditelj Centra za istraživanje ratnih zločina Vukovara.

Logoraški dani u Sremskoj Mitrovici sa Tihićem

I Ivan Lukić, dopredsjednik Hrvatskog društva logoraša slaže se da je Velepromet najveća grobnica Vukovara.

"Samo o njoj niko ne priča. Nedostaje 700 ljudi. Je li to junaštvo, je li to čojstvo? Ako je to to i ako se time ponose oni koji veličaju takve ljude, ako im je to za ponos onda sam se ja stvarno rodio u pogrešno vrijeme i stvarno moje visoko obrazovanje ne znači stavljanje u kontekst da nisam normalan", navodi Lukić.

Sam je prošao strahote logora ne samo na okupiranom dijelu Hrvatske, nego i u Srbiji.

"Međutim ono što sam prošao kroz srpske logore Petrovaca, Dalja, Borova, koje su izveli i dan danas ih nema, do Stajičeva, Sremske Mitrovice, Niša, Beograda... To su vam putovanja gdje vam je život vrijedio u prevodu dvije marke - vrijednosti jednog metka, gdje vam se neka pijana spodoba napije tamo i poredi vas sa bijesnim psima i hoda sa metkom u cijevi ili u tri sata vas dignu da pjevate bivšu himnu zato što se po njihovim izjavama ustaše zaklale 30 djece, pa i oni moraju poklati nas 30. Pričati o logoru je strašno. Svi oni koji su jedan dan bili u njemu nose doživotnu traumu. Ono što se u logorima u Srbiji prošlo, kako su nas nazivali, to je priča za puno duže minuta nego ih mi imamo. A ispričati se ne može. Sve što vidite na meni to je to, međutim nema što mi nisu polomili - od zuba, rebara, koljenima. Te samice, ta glad, hladnoća. Dan razmjene kada su me izveli na Bijelom brdu pa me pretukli do polusvjesnog stanja, ne mogu zaboraviti. A, Šešelju kojem će se izreći presuda želim da živi još 100 godina i bude dugo u zatvoru pa da bude nečija kartica za igru", poručio je Lukić.

I Lukić i Rehar bili su zatočenici u logoru Sremska Mitrovica, u Srbiji, i kaže tamo su zajedno provodili logoraške dane sa rahmetli Sulejmanom Tihićem, bivšim predsjednikom SDA i članom Predsjedništva BiH.