Stravican komentar, u normalnim zemljama krivicno kaznjiv, s nalogom za psihijatrijsko vjestacenje. Djeci koja u tako ranoj dobi cine krivicna djela je potrebna terapija, a prije svega ih je neophodno maknuti iz okruzenja koje je uslovilo delikvenciju, a to je nebriga roditelja/staratelja. A nerijetko postoje i medicinski razlozi nasilnistva.

cptn djeca koja postanu ovakva u mladosti, više se ne mogu popravit. rijetki su slučajevi onih koji postanu bolji ljudi, a tih je možda 10% ovo samo treba tuči i tuči sve dok ga ne pretvoriš u poslušnu osobu.

neko će njega smaket, samo čekaj da napuni 18

smaket ce njega do 14te kako je kreno

cptn. - "Drakonska kazna" za zanemarivanje djece ti je u prevodu krvarina za sirotinju. Tesko da ces vidjeti zanemareno dijete bogatih roditelja - bar po ikakvom mjerivom standardu. Ono naizgled zanemareno, prljavo i musavo koje se samo ili s vrsnjacima igra u parku pred zgradom je mozda vise voljeno i pazeno od onog urednog i cistog s odgajateljicom koja ga prati. S druge strane... Te stvari se rjesavaju od roditelja pa na dole - samo to mnogo kosta. Jeftinije je dijete uzeti roditeljima i spakovati ga u dom, nego uposliti roditelje (pa cak ih i naknadno vaspitati jer su mahom i samo odrasli u istim takvim uslovima) i obezbijediti im standard gdje mogu platiti nekog da se brine o djetetu dok s na poslu ili si priustiti da jedno od roditelja ne radi.

@singerica77: stoji to sve... No naravno, nije bas crno-bijelo. Do zlostavljanja (fizickog - seksualnog - psihickog...) i zanemarivanja djece ne dolazi samo u siromasnim porodicama, zapustanje se ne svodi samo na ono za okolinu vidljivo (tipa prljava, slabo uhranjena, itd.). U posljednje vrijeme je sve vise djece iz situiranih porodica (barem na zapadu, gdje postoji za tako nesto infrastruktura) koja dospijevaju u hraniteljske obitelji jer se iz ovih ili onih razloga u svojoj porodici ne osjecaju dobro. Istina da bi najbolje za dijete bilo da ostane sa svojim roditeljima. Samo je nazalost problem u tome sto bi nasilni roditelji prije svega morali da kazu "Treba mi pomoc, nesto moram mijenjati kod sebe, nije mi dobro, ne cinim dobro". Surova realnost je da mnogi to ne misle, nego krivca za svoje ponasanje nalaze oko sebe. A od momenta kada bi i krajnje odlucno rekli da hoce/moraju nesto da mijenjaju u svom zivotu su potrebne godine dok se ne dodje do nekih rezultata... A to je vrijeme koje djeca gube u nepovrat. Sve studije koje sam citala pokazuju da je za djecu bolje da odrastaju van svoje porodice u "normalnom" okruzenju, nego li sa svojom porodicom kada su izlozeni psihickom i fizickom maltretiranju.