{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Boris Dežulović: Pa dobro, gdje su već sve te ustaše?

26.11.2013. u 12:06
5
244
Boris Dežulović: Pa dobro, gdje su već sve te ustaše?
5
Boris Dežulović: Pa dobro, gdje su već sve te ustaše?
Josip Šimunić
To sam uvijek želio napraviti. Kakav FARE, kakve tužbe, kakve kazne?!? Ko će me kaznit? - prezrivo je otpuhnuo Joe Šimunić novinarima odozgo, onako visok, moćan, neustrašiv i samopouzdan poput arijskog boga, objašnjavajući zašto je uzeo službeni mikrofon i salutirao Maksimiru starim pozdravom iz NDH, valjda iz opere Nikola Dubić Hrinjski, zašto je to oduvijek htio i zašto je to napravio, i zašto će to napraviti i opet ako bude tako oduvijek htio, i tko mu što može, i što mu tko može.
Onda je preko noći popustila fibra, pogasili se mikrofoni i reflektori, i dok je Šimunić blaženo spavao na lovorikama njegova je gorda, ponosna gesta obišla svijet, nadigla se na reprezentativnog stopera kuka i motika, srp i čekić, nema alata da se nije nadigao na njega, raspisali se mediji, javila se Vlada, javilo se državno tužiteljstvo, javila se policija, javio se i famozni FARE, zloglasni program Football Against Racism in Europe, zaprijetila našem reprezentativcu kazna zbog nacističkog pozdrava, utakmica-dvije, moguće i više, ispalo kako je lako moguće da onako “za dom spreman” neće na kraju ni vidjeti Brazil, i odjednom Joea Šimunića napustila ona vulkanska snaga od sinoć, piše Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Bla-bla, kme-kme



Podvijena repa, Šimunić je tako već sutradan unajmio pi-ara da mu sastavi potresno pismo, pa odaslao javnosti priopćenje objašnjavajući kako mu je “kao Hrvatu koji je rođen i odrastao van svoje domovine dom asocijacija na ljubav i toplinu”, kako su “to bili jedini razlozi koji su ga u trenutku emocija ponijeli” i sve tako, bla-bla, kme-kme, kuku-lele, do jučer onako visok, moćan, neustrašiv i samopouzdan poput arijskog boga, odjednom strašni Joe kumi za razumijevanje što ga je “ponijelo u trenutku emocija”, plače i cmizdri poput malog djeteta kad se suoči s posljedicama.

Pojava odavno više nije incident. Najzad, kad je Davor Šuker Šimunićevu gestu beskompromisno i odlučno - možda tek mrvu preoštro i nataktično - nazvao “neprimjerenom”, a novinari ga podsjetili kako se i sam onomad u Madridu ponosno i gordo fotografirao na grobu Ante Pavelića, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza poručio im je - “ne bih se vraćao prošlosti, okrenimo se budućnosti.”

Jasno, glasno i nedvosmisleno kao i njegov prethodnik Vlatko Marković, što je svojedobno na jednostavno pitanje novinara tko mu je bliži, ustaše ili partizani, pola sata okolišao i vrdao da je “bliže našoj vojsci”, odnosno da je “na strani na kojoj treba biti”.

Gdje svu tu “za dom spremnu” stražu s Pavelićeva groba napusti snaga kad treba jednostavno javnosti objasniti zašto im je desnica u zraku, gdje im nestane ponos i gordost, hrabrost i samopouzdanje - sam Bog zna.

Tek, kad se pogase mikrofoni, reflektori i fotoaparati, kad popusti fibra, iznenada se strašni, vatreni centarfori i stoperi pretvore u skrušene pokajnike, pa kmeče i cvile kako su na Poglavnikovom grobu bili iz čiste znatiželje - a znate kako je, vrag je znatiželja, hoda tako čovjek Madridom s velikim buketom cvijeća i ugleda grobnicu od zlata, fotografira se tako kraj grobnice, zaboravi cvijeće na ploči i ispadne što ispadne, znatiželjo krava te ubila! - ili pak kukaju i leleče kako ih je ponio trenutak emocija, od silne mu ljubavi za domovinu došlo u stvari da izrecitira “Oko jedne hiže navek tiči lete” Drage Britvića, znate onu, “tam Te bude zemla zibala kak dete, tam v zelenoj zipki domovina spi”, ali nije se mogao sjetiti kako počinje, pa se zbunio, povikao “za hižu!”, ili kako ste već rekli, znate kako je, ponijele ga emocije, krava ih ubila.

Tako je eto bilo, očiju mi, nego okrenimo se mi sad budućnosti.

Na cijelom svijetu, ukratko, teško bi se našlo cmizdravijih i kukavnijih pičkica od ustaša. Gledajući, recimo, Joea Šimunića onu večer kako onako visok, moćan, neustrašiv i samopouzdan poput arijskog boga prezrivo odozgo otpuhuje novinarima, objašnjavajući zašto je to oduvijek htio napraviti i zašto će to napraviti i opet ako bude tako oduvijek htio - “kakva kazna, ko će me kaznit?!” - čovjek bi očekivao da šupcima iz FARE-a, Uefe ili Fife sutradan u lice ponovi “Za dom!”, pa ih potjera nogom u stražnjicu i njih i onoga tko ih je poslao.

Najzad, što Joe Šimunić i Davor Šuker imaju izgubiti? Svjetsko prvenstvo u Brazilu ili fotelju u nogometnom savezu? I to im je preskupa cijena za Domovinu?

Zbog par hiljada eura premija na Mundijalu ili par tisuća kuna plaće u Savezu oni - financijski pri tom osigurani za cijeli jedan tisućljetni san - odmah bacaju puške, dižu ruke uvis i mašu bijelim rupčićima, predajući se prvom delegatu Fife, sve preklinjući za milost?

Sve je to od Udbe



Pojava, rekoh, odavno više nije incident. Svi ti strašni ustaše, što u fibri navlače crne kape preko ušiju, dižu desnice, urlaju “za dom!” i pjevaju “Jasenovac i Gradišku Staru”, čim se nađu pred novinarom ili sucem za prekršaje gutaju knedle, rumene se kao snaše, nakašljavaju i znoje, pa objašnjavaju kako ih je ponijela emocija, znatiželja, alkohol ili loše društvo. Ili im je - to uvijek pali - smjestila Udba.

Od Mate Bulića ili Marka Perkovića, preko dičnih nam nogometaša i funkcionera - poput Zdravka Mamića, kojega je kamera onaj put samo “uhvatila u trenutku dok je mahao”, vrag je kamera, krava je ubila - do političara i generala, svi do posljednjeg su nakon sličnih incidenata bili ili “bez komentara”, ili “krivo protumačeni”, ili “žrtve udbaških provokatora”, ili jednostavno “znatiželjni”, poput kandidata za predsjednika HDZ-a Milana Kujundžića, što je - baš kao “vatrena devetka” - na Poglavnikovom grobu bio iz ljudske znatiželje. Ili legendarnog Ante Đapića, što je, sjetit ćete se, uzdignutom desnicom “mjerio kukuruz”.

Predsjednik HSP-a je, koliko je poznato, otišao najdalje od svih: od optužbi da je ustaša siromah je bezglavo pobjegao sve do Izraela.

Nije mi, ukratko, poznata baš nijedna društvena grupa s tako labavim uvjerenjem kao što su ustaše. Puna nam država ušatih samoglasnika, kukastih križeva i “za-domova”, a u svih dvadeset godina nitko nikada, ali baš nitko nijednom, nije imenom i prezimenom, javno, na televiziji ili u novinama, rekao za sebe da je ustaša.

Ako netko za njega to i slučajno pomisli, samo zato što, recimo, podignutom desnicom pozdravlja “za dom!”, eto ga odjednom kako muca i vrda, kmeči i cvili.

U toplom roditeljskom domu, u svlačionici ili gostionici, na tribinama ili internetskim forumima, sve je puno za dom spremnih ljutih ustaša što poneseni emocijama snatre neumrlu NDH, a kad treba za taj sveti cilj i čvrsto uvjerenje žrtvovati par stotina kuna kazne ili jedan jebeni Mundijal, eto ih kako odjednom samo beskrajno vole svoju Domovinu i sve ljude svijeta.

Usraše se ustaše.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: