{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


"Ženama za ljubav trebaju osjećaji, muškarcima mjesto"

S
4.4.2011. u 19:45
0
0
"Ženama za ljubav trebaju osjećaji, muškarcima mjesto"
0
"Ženama za ljubav trebaju osjećaji, muškarcima mjesto"
U kratkom romanu "Magla i mjesečina" Meša Selimović piše: "Kočila se od straha da joj ne priđe, osjećala gađenje od zamišljenog dodira njegove ruke, kao da je dlakava i po dlanu, ugušila bi se od njegova daha. Milost noći, prođi što prije, dok on stoji ovako neodlučan, dok ga koči životinjska želja da je obljubi ovako daleku, njemu je svejedno šta je s njom, on je slijep i gluh na njena muke, čak ni strast ga ne vodi, već pravo, ništa nije tako grubo kao muškarac, ni tako odvratno, ni tako..."
Od dana kada sam kao srednjoškolka pročitala "Derviš i smrt", one godine kada je objavljen, Mešom, tačnije, njegovim djelom sam fascinirana. Zaista ne znam koliko sam puta pročitala "Derviša", ali se sjećam da sam, čitajući ga peti put, umjesto da iz tramvaja izađem na Čengić Vili, otišla do Ilidže. Sjećam se i dana kada sam velikog pisca vidjela prvi i jedini put u životu. Bilo je to kod Velikog parka. Išla sam na fakultet, on mi je dolazio u susret. Žena ga je držala ispod ruke. Ja se ubetonirala ne mjestu, prestala i disati. Samo sam ga gledala kao opčinjena, ne vjerujući da imam toliko sreće. Nije mogao to ne registrirati. Kad su prolazili mimo mene, blago mi se nasmiješio. Prošli su, moja glava se kao suncokret okrenula za njima. Okrenuo se i on, čak dva puta, a onda su iza Higijenskog zavoda skrenuli u ulicu Đure Đakovića... Toliko o Meši, bar za ovaj put. Da se vratim temi.

Njima treba mjesto

Na web-siteu zagrebačkog Večernjeg lista pročitah izjavu dana: "Ženama za ljubav trebaju osjećaji, muškarcima mjesto."

Dakako, ništa i niko se ne može generalizirati, život bez naših jačih polovina bi bio bljutav kao neposoljen hljeb. Ipak, dajem sebi za pravo kazati kako doista postoje bešćutni muškarci.

U Crnoj hronici vjestica – Dvasetčetvorogodišnjak silovao staricu od sedamdeset šest godina. Ušao kroz prozor, bakici šakama pokazao da je jak, a onda se dokazao kao muškarčina.

Gerontofilija (seksualna sklonost prema starim osobama), pedofilija i slične izopačenosti u seksualnoj orjentaciji, nisu ništa novo. Ne znam jesu li u porastu, ili se danas o tome više govori i piše. A strašno jest. Psihijatri kažu da gerontofili i nakon odslužene kazne najčešće počine isto djelo.

Asocijacije su čudna stvar. Meni pade na pamet epizoda sa Sušicom. Pisala sam o tome na nekom drugom mjestu. Imam potrebu ponovo to ispričati, kazati da i tragična situacija može imati dozu komičnog. Nešto kao crni humor.

Sušicina mama imala prijateljicu, vršnjakinju, profesoricu geografije. Žena se nikad nije ni zabavljala, kamoli udala. Najviše je vremena provodila sa Sušicinom mamom i samim Sušicom još od dana njegovog rođenja. Kupala ga, uspavljivala na prsima ili u krilu. Kad je malo porastao, izvodila ga je u šetnju, na sladoled, kupovala mu eurokrem i čokoladice. Sušica rastao, završio osmoljetku pa krenuo u srednju školu. U srednjoj mu je predavala. I dalje je često dolazila kod njih, često je i on išao kod nje. Kad jedno popodne ode Sušica (već je bio maturant) svojoj profi pa joj, dok su pili sok, kaže da mu se sviđa.

- Sviđaš se i ti meni, dušo, kazala mu profa.
- Ja tebe volim, onda je kazao Sušica.
- Volim i ja tebe, zlato. Od kad si se rodio, odgovorila mu je pa se nasmiješila i dodala:
- Koliko sam ti samo puta pelene promijenila.

A Sušica lijepo ustao i poljubio je u obraz. Poljubila i ona njega, također u obraz. Pa su malo šutjeli. Gospođa se malo zamislila, na tren se uplašila onog što joj je proletjelo kroz glavu. Odagnala je misao i pomislila da je šašava. A kad je Sušica ponovo ustao i pomilovao joj nogu, tačnije butinu, shvatila je da nije šašava ona. Odgurnula ga je i kazala kako je bolje da ide kući, trudeći se da ne bude odveć gruba. Sušica se usprotivio.

- Pa reko sam da te volim.

Ženi onda puko film, i lišena svakog osjećaja krivice, grubo viknula:
- Nosi se, đubre malo. Traži svoje vršnjakinje, ja ti mater mogu biti.

A vozovi idu...

Sušica se gotovo rasplakao. Kazao joj je da mu se vršnjakinje ne sviđaju.

- Nisu nevine, a ti sigurno jesi...

Nekako ga je uspjela izgurati iz stana. Sušica je nastavio dolaziti. Profa nije otvarala vrata ne njegovo zvonjenje. Zato su košije kroz svoje špijunke virili i čudom se čudili. Znali su dobro da tu dolazi od ranog djetinjstva ko svoj kući. Šta je sad ovo? Zašto mu ne otvara?

Profa se nije obazirala na pitanja znatiželjnika. A Sušica je u neko doba shvatio da dolazi uzalud pa ju počeo zvati telefonom. Duboko disao u slušalicu, dahtao, stenjao... Ona prekidala vezu. Poslije se prestala javljati na telefon. U to doba nisu postojali displeji s pokazivačem broja, pa nikad nije bila sigurna da s druge strane nije neko njoj bitan, brat, sestra, snaha...

Onda je promijenila broj i u pošti dala zabranu davanja broja. Ali, mali se dosjetio. Oko prvog u mjesecu se motao oko njenog ulaza, a kad je poštar donio telefonski račun (u ono doba nisu bili u koverti) vidio novi broj i sve počelo po starom. Sirota žena misli, premisli. Ne zna ni kud će, ni šta će, pa ode Sušicinoj mami.

Kaže: "Znaš šta, nebih te htjela nasekirat, al moram, muka me natjerala. Tako i tako, tvoj Sušica mi pokušava na obraz udarit", govorila je sve se snebivajući i crveneći.

A Sušicina mater udarila u smijeh.

- Ja tebe, ženo, ne kontam što si tako tvrdoglava. Moj Sušica nije takno žensko, plaho je stidan, a tebe zna cijeli život, bilo bi mu lakše i običnije.

Kratko je zašutjela, namignula i dodala:

- A ni tebi nebi škodilo, još ne znaš šta je muško, a vozovi ti prolaze.
Pa joj onda zapjevala:
- A vozovi idu danju, noću, kroz Podlugove, kroz Podlugove...

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: