{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Zašto su Milica i Marko važniji od Deklaracije?

S
2.4.2010. u 15:40
0
8
Zašto su Milica i Marko važniji od Deklaracije?
0
Zašto su Milica i Marko važniji od Deklaracije?
Kod nas javnost, suštinski, ne postoji. Nijedno ozbiljno pitanje, nijedno rješenje, nijedan socijalni problem se ne može problematizirati putem javnosti. Ono nekoliko dežurnih megafona koji iz sedmice u sedmicu ukazuju građanima na to da ih vlast tretira kao robove i budale – društvo ih smatra klovnovima. Njih "javnost" neće zaštititi, niti pokrenuti bilo kakvu akciju za smjenu lopovske bagre koja se smjenjuje na vlasti. Ali, i dalje "mudro" šutimo kad su bitne stvari u pitanju.
Kad se pomene Deklaracija o Srebrenici usvojena u srbijanskom parlamentu, od besposličara koji piju pive pred granapom do članova Predsjedništva - nema jedinke koja se ne smatra pozvanom da se referira na tu temu. To bolne stvari pojeftinjuje do banalnosti.

Prvo, treba nešto razjasniti: ta Deklaracija ne obavezuje nikoga ni na šta. Radi se o unutrašnjem aktu jedne zemlje koja osuđuje zločine koji su počinjeni nad jednim narodom čiji jedan dio živi u zemlji koja je akt i usvojila. Srbija, čiji jedan dio još uvijek krije Ratka Mladića, jednog od najodgovornijih izvršilaca zločina u Srebrenici, u ovom trenutku ne može više i bolje, ali ta Deklaracija jeste čin dobre volje. To što je ona nedovršena, i što je najvećim dijelom produkt talasa (dirigovane) evropeizacije istočnog susjeda, može biti samo plus u otopljavanju odnosa u regiji.

Kad bljesnu rafali

To što, objektivno, samo iz RS-a bljuju vatru na taj akt, najviše govori o vlasti u tom entitetu: paradoks daytonske Bosne i Hercegovine je i u tome što je u jednoj općini Republike Srpske presuđeno za genocid, dok se u ostalim ta tvorevina potpuno suvereno ponaša kao država. Treba se čuvati analogija i neukusnih poređenja: to je, otprilike, kao da je u Aushwitzu presuđeno za genocid, a u Majdaneku ili Treblinki, par stotina kilometara dalje, gdje su se radile slične stvari, ali ne u tolikom obimu, uz određene kozmetičke promjene, ostane ista vlast kao za vrijeme 2. svjetskog rata!?

Koliko dugo tako stvar može funkcionirati, to još nije jasno ali jasno je da bi bilo dobro da je u pravu Bojan Bajić, predsjednik Naše stranke koji tvrdi da Deklaracija zatvara mračno razdoblje naše prošlosti. Hoće li biti baš tako? Nažalost neće, jer postoje ljudi koji stvari pokušavaju posmatrati u totalitetu, suštinski i oni koji insistirajući na ekskluzivizmu svojih teza, zapravo, idu na ruku vladajućoj političkoj klimi, iako se deklarativno bore protiv nje. O čemu se, zapravo radi?

O namjerama. Beogradska umjetnica Milica Tomić bavi se javnim akcijama kojima ukazuje na devijacije i fašizaciju, prvenstveno srbijanskog društva. O tome sama kaže: "Projekat 'Jednoga dana umesto noći blesnuće rafal' ... umetnička je intervencija u javnom prostoru Beograda. Akcija je trajala oko dva meseca i povremeno je dokumentovana fotografijama i video zapisom. Sastojala se od hodanja kroz grad sa kalašnjikovom na mestima koja nisu deo javnog sećanja i javne istorije. To je bio način mapiranja i obeležavanja mesta na kojima su tokom Drugog svetskog rata izvedene uspešne antifašističke akcije učesnika Narodnooslobodilačkog pokreta, ali i običnih građana Beograda. To je govor o brisanju antifašizma iz javnog sećanja i javne istorije. (...) Ali, šta je sa fašizmom koji je svuda oko nas, ugrađen je u zakone, u administraciju i nije tako lako prepoznatljiv na prvi pogled?"

Rom i Jevrej protiv Federacije

Zaista, šta je s tim? Šta je s onim dijelom fašizma na koji smo svi skupa – neko više, neko manje – pristali? Šta je s pasivnošću i tolerancijom građana Federacije koji svakih šest mjeseci uredno "popuše" to što zastupnici u njihovom Parlamentu sebi podignu plaće za oko 1000 maraka, a Vlada uredno podigne kredit MMF-a da isplati budžetske korisnike!? Istina, svaka politička devijacija nije fašizam, ali je devijacija previše da jednom, a to jednom je sada, ne postanu upravo to. Hajdemo se kladiti da će u narednih šest mjeseci izgorjeti neka džamija ili crkva, i da će biti "incidenata" koji podgrijavaju međunacionalnu mržnju. To je fašistička metodologija, i tako se lakše osvajaju izbori.

Jeste li, recimo, razmišljali koliko fašizma ima u činjenici (i suštinskoj i simboličkoj) da su Jakob Finci i Dervo Sejdić, dakle jedan Jevrej i jedan Rom (oni što su se ljutili na analogiju s konclogorima mogu se ovdje upitati jesu li to pripadnici dva naroda koje je nacizam odlučio zbrisati s lica zemlje?) – pred Sudom u Strassbourgu dobili slučaj o diskriminaciji manjinskih naroda u izbornom procesu?

Koliko fašizma ima u činjenici da smijenjeni predsjednik Nadzornog odbora Edhem Bičakčić hladno govori da je njegova smjena (koju su napravili dioničari, a ne Neka nerazumna sila) poruka vrhu Islamske zajednice?

Koliko fašizma ima u, ako baš hoćete, Federaciji u kojoj možete sve – pa i biti fašist – ako za to obezbijedite odgovarajuću proceduru? I podršku.

Odgovor je, iako pitanja mogu biti tendenciozna – da ga ima. I to brine. O tome, između ostalog, o tome govori knjiga poezije Marka Tomaša nazvana "Zbogom, fašisti." Za one koji ne znaju, Marko je urbani nomad, neka vrsta spiritus movensa svoje generacije, rođen 1978. u Ljubljani. Živio je u Zagrebu, Splitu i Mostaru i svuda radio dobre stvari koje ljudi u nedostatku hrabrosti zovu - alternativnim. On u svojoj knjizi za fašizam "optužuje" sve - od sebe i Leonarda Cohena, do anđela i hrizantema, govoreći zapravo da se "to" postaje pristajanjem na pravila "igre". Pravila koja su postavili oni koji nisu pitali nas u čije ime čine sve te gadosti koje, zapravo, rade.

Zato, nisam uvjeren da će se Deklaracijom zatvoriti doba ni naše prošlosti, ni naše sadašnjosti. Ono će se zatvoriti kad se suštinski prizna ono što se deklarativno nabraja. Mi ćemo za to još morati sačekati.

Zato, još uvijek ljudi poput Marka i Milice, i njihova razmišljanja, više imponuju od Deklaracije i od usaglašavanja Vijeća ministara, od položaja RS-a i Federacije. U tom smislu sam sebi vjerovatno nikada, neću moći pomoći. I to ne zbog utvrđivanja nekakvih metafizičkih istina, nego zbog onoga što je Milica rekla zašto se u posljednje vrijeme bavi Srebrenicom: "Pokušavam da razumem šta se zapravo dogodilo i zašto. Istraživali smo proces resocijalizacije identiteta ubijenih u genocidu – koliko su puta prekopavane i premeštane masovne grobnice, zbog čega je teško sastaviti telo ubijenog i zbog čega je komplikovano i teško identifikovati žrtve, koje bi danas, da su žive, uglavnom bile ljudi mojih godina. Družim se sa nekoliko žena iz Bosne koje posećujem. Radila sam na portretima koje crtam po njihovim sećanjima. One opisuju svoje najbliže bez kojih danas žive. Ovo je način da se pokrene živo sećanje na uništavanje ljudi, u sećanju nas, živih, ali ne ponavljajući priču o njihovom uništenju, već iz najljubavnijeg sećanja na najbliže kojih više nema. To je za mene pre svega pitanje empatije i solidarnosti sa onima koje je neko u moje ime uništio."

Deklaracija, republika, entiteta i federacija je bilo i biće. Ljudi poput Milice i Marka su jedinstveni. I bez njih nema pravog kraja epohe koji neki od nas toliko priželjkuju. Valjda onda i ostali dođu za nama.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: