Zašto je ishod referenduma u Crnoj Gori pretposljednja opasnost za BiH?

Kao što se ne može cijela regija staviti izvan konteksta političkih previranja, sa manjim ili većim podrhtavanjem tla čiji je epicentar u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu ili Prištini, tako se ni otimanje Crne Gore iz čeljusti Srbije, ne može svrstati u kategoriju ''to je njihova stvar''. Nije čak trebalo čekati ni službenu potvrdu o rezultatima referenduma, a iz Banja Luke je doletio prvi probni balon. Predsjednik entiteta nastalog na zločinu i genocidu, poznatijeg i kao Republika Srpska, Dragan Čavić otprilike je zaustio da se po formuli crnogorskog referenduma u budućnosti treba ravnati, te na taj način odlučivati o statusu unutardržavnog uređenja. Nije Čavić ni napomenuo kako je tom prilikom mislio na Bosnu i Hercegovinu, ne zbog toga što su njegovi birači zreli da to zaključe sami, već što se naprosto ime ove države Čaviću vrlo teško otima preko usta. Ono što, međutim, Čavić umotava u celofan, jasno izgovaraju čelnici raznih svesrpskih udruženja u BiH, kao što je SPONA, a tu i tamo, nađe se i neki minorni radikalni politički prirepak SDS-a, PDP-a ili SNSD-a, sve je to isto, pa naglas kažu ono što Čavić, Ivanić i Dodik šapuću: REFERENDUM ZA ODCJEPLJENJE REPUBLIKE SRPSKE. Razvoj situacije u ovom mjesecu tempirao je događaje tako da se za dvadesetak dana moglo vidjeti ko ustvari želi i na koji način, pomaknuti Bosnu i Hercegovine s mrtve tačke. Nemoguće je da nakon ovog Čavićevog balončića, liderima SDA i SDP Sulejmanu Tihiću i Zlatku Lagumdžiji nije postalo jasno s kakvim su političkim snagama u Banja Luci željeli u ustavnim okvirima unaprijediti državu Bosnu i Hercegovinu. No, kako su blokovi i koaliranje u našoj zemlji mogući po principu svako sa svakim, ne bi me iznenadilo da nova runda pregovora oko Ustava započne tamo gdje je doživjela debakl – u Parlamentarnoj skupštini. Upravo zbog Čavićeve reakcije na ishod referenduma u Crnoj Gori u kontekstu želja koje bi se trebale reflektirati na našu državu, svi oni koji su sa skepsom komentirali svesrpsko jedinstvo po pitanju ustavnih reformi u BiH, imali su pravo. Ne treba začuditi ako u narednih nekoliko dana, čak i službena američka administracija ne ostavi dovoljno manevarskog prostora za priču o destabilizaciji BiH – kroz odcjepljenje Republike Srpske. Tek toliko da se do znanja stavi kako niko ne smije biti neposlušan, bezobrazan i drzak i reći NE Americi. Nešto mi smiješno da je Tihić protekle sedmice otišao na piknik u Ameriku, popio kolu sa Condolizeeom Rice, obišao čelnike dijaspore i aterirao na sarajevski aerodrom. Svima je jasno da je crvena obraza otišao u State Department da spasi što se spasiti dade, da ih proba, uz izvinjenje, uvjeriti da bi ustavne reforme, uz aminovanje Amerike, ipak trebale dobiti još jednu šansu. I, sve se nekako uklapa u priču. Ambasador McElhaney danas je na ručak pozvao stranačke lidere i najvjerovatnije im prenio posljednju poruku. Jedino što može biti gore od skoro izvjesne pat pozicije u kojoj više ni Ameriku neće biti briga, jeste predugačka šutnja bloka koji se usprotivio ustavnim reformama na način kako je bilo zamišljeno da prođu. Objektivno, koga mogu Haris Silajdžić, Sejfudin Tokić, Mirnes Ajanović, Martin Raguž, Nijaz Duraković i Ivo Komšić pronaći i pričati o boljem rješenju za ustavni okvir Bosne i Hercegovine? Nikoga. Stoga će priča o referendumu u Crnoj Gori brzo pasti u zaborav. Srbiju više niko ne želi za tutora, majku, maćehu. Srbija je osuđena na nemilost i najbolnije udarce joj zadaju: drugo oko u glavi (Crna Gora) i srce (Kosovo). Kada se za dogledno vrijeme riješi status Kosova, i kada nekada zamišljenoj Velikoj Srbiji bude iščupano i srce, preostalo je još da se sačeka porod silovane Bosne i Hercegovine koja u svojoj utrobi nosi kopile zvano Republika Srpska. Ako je Amerika odobrila da se ta fašistička i genocidna tvorevina zametne u utrobi silovane zemlje, onda je dužna ostati tu i nadzirati čudovište. Ili ga, što bi bilo pogubno, pustiti da radi šta hoće. Mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihajlo još prije pet mjeseci mi je rekao da će Crna Gora biti nezavisna i dodao da će Srbija doći na nekadašnje granice Beogradskog pašaluka. Još mi je dobacio da se ne treba brinuti za budućnost Bosne i Hercegovine, te da će ona biti jedinstvena i bez entiteta. U svom vizionarskom trenutku nadahnuća ipak mi direktno nije rekao da će Crnogorci možda jednog dana smoći snage i javno zažaliti što su među prvima 1991. krenuli iz Trebinja prema Stocu i Čapljini do Neretve. Samo je rekao ovo: ''Crnogorce je lako pokrenuti, jer mi dugo nijesmo znali kuda idemo''. Pametnom je i to dovoljno. Sve ostalo je poznata priča. Snagu je smogao jedan moj kolega i prijatelj iz Podgorice. Veselko Koprivica se zove i napisao je knjigu zanimljivog naslova. U njoj je opisano granatiranje Duborvnika i pohod na Bosnu i Hercegovinu. ''SVE JE BILO META'', naslov je spomenute knjige.

Piše: Nermin Bise