Uriniranje sarajevskog trotoara
Uvijek kada se ponadamo da će naši dometi civilizacijskog ponašanja biti mnogo veći od kupovine novog automobila, sjedenja u fensi kafanama ili oblačenja garderobe koja na sebi ima oznake neke svjetski renomirane marke, barem jedan mali primjer potvrdi koliko smo daleko od suštinskog kvaliteta koji možemo susresti u zemljama o kojima sanjarimo.
Autoru teksta možda oči uvijek idu tamo gdje ne treba ili je jednostavno takav peh da uvijek zabilježi stvari koje iz dana u dan potvrđuju kako je pretjerana napuhanost glavnog grada Bosne i Hercegovine oslonjena na klimave, ako ne i staklene noge koje svako malo pucaju, pa ih je uvijek potrebno lijepiti onim ljepkom za čvrste materijale.
Naime, u prošli petak zbio se jedan događaj koji bi mnogi vozeći se u svojim automobilima prokomentirali legendarnim uzrečicama tipa 'Bože sačuvaj', 'ja, papka, majko draga', ili 'seljačino jedna'. Možda su i u pravu.
Dakle, radnja se odvija u Zvorničkoj ulici u Sarajevu, odmah do pomoćnog Željinog stadiona. Kasno je poslijepodne, negdje oko pola 6 i najveće gužve jer se većina ljudi vraća s posla, pa automobilske kolone znaju biti neraskidive. Znate, ono kad se doslovno mili po lošem sarajevskom asfaltu.
E u toj gužvi odvija se jedna scena koju bi neki nazvali metafizikom, nešto što nadilazi shvatanje našeg uma i normalnog ponašanja.
Neki imućniji Sarajlija koji vozi novog novcatog pasata zaustavlja svoje vozilo, zatim ga djelomično 'penje' na trotoar a drugim dijelom ostavlja na cesti, praveći tako smetnju normalnom odvijanju saobraćaja jer zbog samo dvije trake koje su pune vozila nisu u mogućnosti da ga zaobilaze. Zatim izlijeće iz auta kao da se radi o pitanju života i smrti, otvara vrata koja su okrenuta trotoaru i izvodi svoga sinčića koji ima svega nekoliko godina. Brzo se nadvija nad njim kao da mu je pozlilo i dijete želi povratiti. Ali ne, ne radi se o tome. Nasred trotoara bosanskohercegovačke metropole, u špici gužve, tata ga je izveo da se popiški. Ni manje ni više. Nije se to moglo ni shvatiti iz prve dok dijete nije ušlo u kola i dok sa tatom nije otplovilo luskuznim pasatom. Uradio je to tako kao da se radi o nekom poslovnom poduhvatu ili svakodnevnoj radnji u kojoj prije svega nema ništa sporno.
Iza ove svojevrsne intervencije u prostoru ostala je malena lokva kao svjedok neke novodostignute slobode, totalne demokratije, življenja u kojem se može raditi što se želi, bez da ikakve moralne, zakonske ili druge norme mogu nekoga sprječiti da se jednostavno popiški tamo gdje nije mjesto. Ostala je ta lokvica kao podsjetnik dokle smo, zapravo, stigli u našem svakodnevnom trvenju da ostvarimo normalan život, koji nam ne donose površni glamur i sjaj skupih stvari. Ostala sve dok je sunce nije isušilo.
Onima koji su posmatrali ovaj izvanredni prizor, incidentnu situaciju, u glavi je ostalo nešto što bismo mogli nazvati 'impresijama sa zapišane teritorije', koja je vremenski izgubljena, u kretnji u nepoznatom smjeru.
Sve je to kod nas normalno. Nema tog sistema koji će našeg čovjeka zaustaviti da po vlastitoj zemlji urinira dokle god želi, da uništava sve što se uništiti može, da je ne voli i ne štiti njene vrijednosti, i na kraju da se i ne potrudi shvatiti da sve loše što čini svojoj okolini, njega samog srozava daleko od one slike koju projicira o sebi. U ovom slučaju to je neki bogati, super uređeni Sarajlija, koji prati posljednju modu, svrstava se u gradsku raju, mrzi papke i došljake, vrijeme provodi u šoping centrima da potvrdi svoju kupovnu moć ili obilazi 'elitna' mjesta da se pokaže kako on ima. U svojoj glavi ima sklopljene ove i druge kockice koje mu donose duševni mir i osjećaj zadovoljstva, i neku vrstu nadmoći koju demonstrira i pogledom preko naočala dok klizi sarajevskim ulicama u svome skupocjenom automobilu.
A, onda u samo jednom momentu, sve se to poruši jer piškenje na javnom trotoaru i nije normalna stvar, ali on je vidi kao takvu, jer ovo je nejgov grad, njegova zemlja za koju se borio, i prema tome i slijedom stvari, ima pravo da radi šta mu je volja. Pa, tako i radi. Oni koji iole razmišljaju, u glavi samo imaju jednu stvar – tu imaginarnu lokvu na starom trotoaru i još jedno sirovo podsjećanje kuda ide ova zemlja. Uz doprinose njenom razvoju kakav je ovaj.
