{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Unuka Nasihe Kapidžić-Hadžić u društvu nobelovaca i predsjednika

1.1.2014. u 10:38
9
48
Unuka Nasihe Kapidžić-Hadžić u društvu nobelovaca i predsjednika
9
Dvadesetogodišnja Ema Tanović iz BiH izabrana je u društvo najuspješnijih studenata najboljih fakulteta u Sjedinjenim Američkim Državama. Članovi društva Phi Beta Kappa bili su i 17 američkih predsjednika, 136 dobitnika Nobelove nagrade, te mnogi poznati pisci, režiseri...
Ema Tanović
Ema Tanović
"Biti primljen u Phi Beta Kappa društvo je jedna od najvećih počasti koju student u Americi može zaslužiti. Samo 10 posto najboljih američkih univerziteta su članovi Phi Beta Kappa, jer moraju zadovoljiti rigorozne kriterije akademske izvrsnosti, a oni za članove ovog društva proglase maksimalno 12 posto svojih najboljih studenata iz svake generacije", objašnjava nam Ema.

Ona je studentica psihologije univerziteta Wesleyan, prva osoba iz naše zemlje koja se školuje u ovoj prestižnoj visokoškolskoj ustanovi. Uslov da neko bude primljen u ovo prestižno društvo je ocjena iznad 9,5 i nominacija profesora s odsjeka koji pohađate.

"Za mene je činjenica da su me moji profesori psihologije nominovali zapravo najznačajniji dio ove počasti", kaže Ema i dodaje: "Ovo priznanje studentima u Americi zauvijek ostaje u biografiji i pomaže pri zapošljavanju i upisu na magistarske i doktorske studije".

Diploma sa 20 godina



Tanović je u školu krenula sa 5,5 godina, dobitnica je stipendije u QSI međunarodnoj školi, gdje je završila 10 razreda, na polovini petog su je odmah prebacili u šesti razred. U trećem razredu gimnazije prešla je u sarajevsku Drugu gimnaziju, gdje je završila IB Diploma Program i maturirala sa samo 16 godina. Sada je na četvrtoj godini fakulteta, a kada u maju 2014. diplomira imat će 20 godina.

Ema je studentica psihologije univerziteta Wesleyan
Ema je studentica psihologije univerziteta Wesleyan


Na Wesleyan je otišla nakon što je, na kraju srednje škole, aplicirala za stipendije na američkim univerzitetima. Među univerzitetima koji su je primili izabrala je taj, iako konkurencija nije bila mala.

Ovaj univerzitet, smješten u Connecticutu, ima dugu tradiciju. Osnovan je 1831. godine i spada u grupu elitnih fakulteta humanističkih nauka. Godišnje primaju oko 750 studenata, a jednaku pažnju posjećuju prirodnim i društvenim naukama.

"Wesleyan je, naprimjer, te 2010. godine primio manje od 5% prijavljenih stranih studenata koji su tražili stipendije. Ja sam prvi student iz BiH koji ga pohađa, i još uvijek i jedini", kaže Ema i dodaje: "Nadam se da sam na neki način 'prokrčila put' studentima iz BiH jer sam akademskoj zajednici na Wesleyanu približila našu zemlju".

Uspješan student i asistent



Ema kaže da njen univerzitet nudi nevjerovatno zanimljiv izbor predmeta, tako da student u prve dvije godine može da istraži razne oblasti, prije nego što zvanično, na kraju druge godine, prijavi svoj glavni predmet ili oblast iz koje će diplomirati.

"Meni je bilo lako, ja sam od trećeg razreda gimnazije znala da želim postati klinički psiholog, a pored predmeta iz obaveznih opšteobrazovnih grupa, većina mojih predmeta bavila se različitim granama psihologije. Jedan semestar sam bila i asistent na predmetu Socijalna psihologija, a u sljedećem, mom završnom, bit ću asistent na Statistici. Zaista uživam radeći kao student-nastavnik", poručuje naša sagovornica.

Ema je primljena u društvo najboljih
Ema je primljena u društvo najboljih
Među volonterskim poslovima koje obavlja kao najvažniji izdvaja rad za Wesleyanov centar za obrazovanje zatvorenika, koji zatvorenicima u Connecticutu omogućava da polažu neke predmete koje nudi Wesleyan. Oni u zatvorima uče i pišu radove, a profesori i asistenti univerziteta im redovno dolaze i drže nastavu.

"Ja sam im instruktor za pisanje, pregledavam njihove pismene radove i pomažem im da ih poboljšaju. U zatvoru provodim po nekoliko sati sedmično", objašnjava Tanović i dodaje da je upravo učenje koje se odvija ne samo u učionici jedna od najboljih stvari na univerzitetu koji pohađa.

Sa dr. Charlesom Sanislowom radi u laboratoriju i istražuje neurološke mehanizme anksioznosti i depresije.

"Konkretno, koristim elektroencelofalografiju (EEG) da proučavam određene moždane talase. Većina mog rada tiče se moždanog talasa koji nastaje kada ljudi prave greške. Dakle, ispitanici mi dođu u laboratoriju, popune upitnike i ja ih pripremim za EEG,što uključuje postavljanje 64 elektrode na glavu. Onda oni igraju igara na kompjuteru i u tim igrama prave greške. EEG mi omogućava da vidim njihovu moždanu aktivnost kada naprave grešku, a ustanovljeno je da moždana aktivnost depresivnih i anksioznih ljudi izgleda drugačije nego kod zdravih ljudi. Ovo je naročito interesantno jer nam daje uvid u to šta je to što se možda pogrešno odvija u mozgu kada ljudi pate od ovih oblika psihopatologije. To bi moglo imati važne kliničke implikacije. Naprimjer, ako je abnormalnost u ovom moždanom talasu povezana sa aksioznošću, onda bismo mogli biti u stanju da proučimo taj moždani talas da bismo ustanovili ko ima rizik za razvoj anksioznosti i da bolje uspostavimo tu dijagnozu. Ja apsolutno volim ovu vrstu istraživanja i planiram da nastavim proučavanje neuroloških mehanizama psihopatologije u svojoj budućoj karijeri. Trenutno predajem aplikacije na doktorske programe iz kliničke psihologije", ispričala je Ema u razgovoru za Klix.ba.

Kod kuće s aerodroma na ćevape



Sada u porodičnoj atmosferi u Sarajevu odmara od školskih obaveza.

"Trenutano je zimski raspust, pa sam kod kuće do sredine januara. Kad dođem kući obično sam izmorena od napornog semestra, tako da mi je to divna prilika da se odmorim i oporavim. Uvijek imam i posla za fakultet koji moram raditi preko raspusta, ali također provodim vrijeme družeći se s prijateljima, rodbinom i mojim mačkama. Kad me mama dočeka na aerodromu, na putu kući uvijek prvo odemo po ćevape. Hrana mi je jedna od najdražih stvari kod kuće", kroz smijeh priznaje ova uspješna djevojka, inače unuka naše velike pjesnikinje Nasihe Kapidžić-Hadžić.

Mlada, a već izuzetno uspješna
Mlada, a već izuzetno uspješna


Svoje nane Nasihe se ne sjeća. Imala je dvije godine kad je ona umrla. Ipak, njena majka Aida se potrudila da Ema tokom odrastanja upozna divne pjesme svoje nane i čuje priče o njenom djetinjstvu u Banjoj Luci. Smatra i da je od nje naslijedila i dar za pisanje.

"Pisanje mi je ljubav od prvih razreda osnovne škole, kada sam pisala naivne priče koje imitiraju dijaloge iz mojih najdražih dječijih knjiga, koje sam 'gutala'. Sjećam se da sam imala osam ili devet godina kada sam 'ozbiljno' pokušavala da prevodim pjesme moje nene Nasihe Kapidžić-Hadžić na engleski. Meni su knjige bile draži poklon za rođendan od igračaka. Iako se na kraju nisam okrenula kreativnom pisanju, ova vještina mi je neizmjerno pomogla u svemu što radim na fakultetu, bilo da pišem esej iz američke književnosti, rad iz psihologije ili aplikaciju za istraživački grant", ističe Ema.

"Gledam fotografije iz rata, gdje se ona igra sa mnom, hrani me, uspavljuje pored šporeta na drva sa sulunarom probijenim kroz plastičnu foliju na prozoru.... Ponosna sam što sam je imala i volim da vjerujem da sam naslijedila neki talent za pisanje koji mi je, eto, tako puno pomogao u cijelom školovanju", poručuje na kraju našeg razgovora.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: