Piše: Asim Bešlija
Ed Vulliamy svoj boravak u Bosni nije iskoristio za gradnju karijere, pa kao većina danas velikih svjetskih imena, pokupio nagrade i zaboravio krvavi rat na kojem se stjecala slava. Vulliamy često dolazi u Bosnu, Prijedor posebno. Ondje je bio i prije desetak dana kada je za britanski list The Observer pripremao reportažu o životu nakon Karadžićevog hapšenja, izvinjenju i pomirenju, nekažnjavanju zločina.
Tu se sreo sa Fikretom Alićem, čovjekom kojeg je čitav svijet upoznao preko fotografija i snimaka na kojima je ispijeno tijelo sa vidljivim rebrima iza žice logora Trnopolje. Fikret je živ i zdrav, živi u Danskoj a u rodnom Kozarcu kupio je stan i obnavlja porodičnu kuću. Sa Vulliamyem se ponovo sreće na mjestu kojeg su obilježili neshvatljivi zločini. U svome članku Vulliamy si prisjeća tih momenata na sljedeći način:
'Na Fikreta Alića sam naišao 1992. godine, u koncentracionom logoru Trnopolje, gdje sam bio po Karadžićevom pozivu, pokušavajući da ispitam gulag koncentracionih logora koje je bio uspostavio diljem sjeverozapadne Bosne – mjesta poznata po masovnim ubistvima, mučenju, kasapljenjima i silovanjima – čije je postojanje Karadžić poricao, insistirajući: “Pogledajte sami”.
Prihvatili smo njegovu sugestiju i upućeni smo niz jedan prividni lanac komande, prvo od Karadžićevog praga do kapija mjesta užasa zvanog Omarska. Potom, pošto smo na gomilu odvedeni prije nego li vidimo previše, u Trnopolju, gdje su Fikret i ostali bili iza žice. Bili su stigli tog jutra, rekao je on tada, opet iz jednog drugog logora, Keraterm, gdje je u toku jedne jedine noći 130 muškaraca masakrirano u jednom hangaru. Fikret je rekao da mu je bilo naređeno da pomaže pri utovarivanju tijela na buldožere, ali da je, pošto je posustajao, na njegovo mjesto postavljen jedan stariji čovjek.'
Sjećanja, slavlje i pravda
Vulliamy navodi kako su se ovaj put sreli uz smijeh i zagrljaj uz obećanje da se naredni put moraju sresti iz nekog drugog razloga, iako je mir u Kozarcu više nego očigledan i život se vraća. Ali priča o 92-oj još nije gotova. Vulliamy piše:
'Dok mrak pada oko nas, Fikret govori o lovu koji je nakon naše posjete Trnopolju započeo na sve one koji su tog dana 1992. razgovarali sa novinarima. Kaže da je sedmoro ljudi ubijeno zbog toga i kako je nakon našeg susreta 5. avgusta morao da se krije 10 dana, da bi se potom pridružio jednoj grupi deportovanih u užasavajućem egzodusu tokom kojeg su stalno bili na nišanu prelazeći preko ničije zemlje i preko teritorija koje su držali Muslimani. Prerušen u ženu, nije uvršten u grupu koja je odvedena na silovanje. Previše je zaudarao.'
I za samog Vulliamya, sjećanje na 1992.godinu i otkrivanje logora više je nego živo, u svome članku opisuje detalje oko toga kako je uopšte došlo do toga da se nađe u Prijedoru te otkrije prevaru srpskih vlasti predvođenih Karadžićem.
' Dugačak put do Fikreta, Trnopolja i Omarske – i ovaj povratak u Kozarac – počeo je u Londonu krajem jula 1992, kada su moje kolege Meri O' Kejn i Amerikanac Roj Gatman objavili izvještaje o deportovanim izbjeglicama iz Bosne koji su govorili o prebijanjima, mučenju i ubistvima u logorima, među njima i u Omarskoj – mjestu koje će se ispostaviti kao “najplodonosnije” polje smrti u bosanskom ratu, odmah iza Srebrenice.
Kada nas je pozvao da posjetimo logore, Karadžić nas je pozdravio sa onim profesorskim, sveznajućim stavom i lažnim akademskim plaštom koji je nikako nije pristajao njegovoj poremećenoj viziji, ali nije ostavio mjesta sumnji oko njegove vlasti nad Omarskom, obećavši svojom riječju da ćemo ući u logor. Poslao nas je niz lanac komande u Omarsku, prvo kod svog zamjenika predsjednika, Nikole Koljevića, koji će biti naš supervizor, potom do ljudi iz kriznog štaba iz najbližeg grada i administrativnog centra za Omarsku, Prijedora. Na putu ka tamo prolazili smo pokraj razrušenih kuća Kozarca - „To je narod koji je pobjegao jer ne želi da prihvati mir“, rekao je naš pratilac, pukovnik Milan Milutinović iz vojske bosanskih Srba.'
'Nakon sati zamajavanja i propalih pokušaja komisije da nas odvede u druge logore koje je već bio pregledao Crveni krst, krenuli smo ka Omarskoj, da bi na kraju prošli kroz stražnju kapiju i ušli u jedan drugi svijet.
Iz dubine hangara pojavila se kolona od 30 muškaraca čkiljeći od sunca. Bili su u različitim fazama propadanja, neki kost i koža, drugi obrijanih glava. Hodali su preko asfaltne piste pod budnim okom čuvara naoružanog mašinkom i ušli u kantinu u kojoj su poput izgladnjenlih pasa polokali vodu sa pasuljem, čuvajući parče hljeba za kasnije. Rečeno im je da mogu govoriti slobodno ali se očigledno nisu usuđivali, pored stražara koji su mahali svojim oružjem; malo je takvih stvari kao što su oči zatvorenika koji se ne usuđuje da izgovori ono što bi gorljivo želio. Jedan čovjek, Džemal Paratušić, rekao je samo: "Ne želim da govorim nikakve laži, ali ne mogu da kažem istinu". Drugi, Šerif Velić, kada sam ga upitao za ranu na glavi odgovorio je da je pao, i to slučajno.
Kada smo pokušali da dođemo do hangara u kojem su držani zatvorenici, zaustavili su nas komandant i šef prijedorske policije, Simo Drljača, repetirajući svoje oružje. Vrijeme, i suđenja koja su uslijedila u Hagu pokazaće šta je Karadžić htio da sakrije – košmar ubistava, mučenja, kasapljenja, izgladnjivanja, pijanog sadizma i silovanja.'
Logoraši o zločinu i kazni
Iako logoraši i danas susreću svoje mučitelje i ubice po ulicama Prijedora, ne shvataju kako je moguće da im se niko nikad nije barem izvinio za ono što ra đeno u famoznim prijedorkim logorima. Fikret Alić Vulliamyu je rekao sljedeće:
'“Niko nikada nije rekao da mu je žao zbog onog što su radili. Ne znam šta je sa ovim ljudima – mogu vam pokazati pet ubica svaki put kad odem u Prijedor. Ili su oni ponosni na ono što su radili, ili se pretvaraju da toga nije bilo. Čekam nekoga da prizna šta su radili, ili se izvini, ali oni to ne rade, niti će. Ispred logora u kojem sam bio, napravili su spomenik, ali to je za Srbe, ne za nas. Ne znam da su tamo umrli ikakvi Srbi“.
Džemal Partušić
“Bitno je da je Karadžić uhapšen”, kaže sa mjesta odakle puca predivan pogled ka Omarskoj. “Ja ga doživljavam kao drugog Hitlera, osobu koja je mislila da nam može činiti što želi, što je i radio. On je bio čovjek sa kojim je svijet pregovarao, ali ja sam ga doživljavao kao čovjeka sa kojim se ne može pregovarati. Tako da je to dobro. Ali, sa čim smo mi ostavljeni”?
Satko Mujagić
“Jedna je stvar, i to dobra, uhapsiti tog čovjeka, Karadžića”, kaže Satko Mujagić. “On je veliki ratni zločinac, čovjek čija je ideja bila sve ono što se dogodilo. Ali druga je stvar uhapsiti ideju. Karadžićeve ideje žive u postojanju Republike Srpske, a ako se sve svodi na pridruživanje Evropskoj uniji, ulazak Republike Srpske u EU bio kao da je Evropa primila neki dio Njemačke koji se i dalje slagao s Hitlerom, samo zbog toga što se nalazi u Evopi. Moj otac je obnovio kuću u kojoj sada odsjedate, ali 1992. bila je spaljena. Moja nana je ostala u njoj – ona je jedna od 3205 osoba koje se i dalje vode kao nestale – a ja sam odveden u Omarsku. Niko nikada nije izrazio žaljenje zbog onog što su radili, niko nam nikada nije pomagao da se vratimo, a vlasti se otvoreno protive izgradnji bilo kakvog spomenika za ono što su uradili u Omarskoj”.
Članak ‘ I am waiting. No one has ever said sorry’ objavljen je u The Observeru, 28. jula 2008.
