{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Udri novinara!

S
1.4.2009. u 08:10
0
22
Udri novinara!
0
Udri novinara!
U našoj zemlji u posljednje vrijeme se dešavaju interesantne stvari. Krenuo je lov, a lovina su novinari. Ovo je otprilike kao opipavanje granica vlastitih sloboda. I za sada ide dobro. Napadneš novinara, nećeš u zatvor, a sudija će ti odrezati kaznu od kojih tristotinjak maraka. Znači, isplativo je. A koristi koje donosi ušutkivanje i zastrašivanje novinara su višestruke za željeni razvoj 'demokratije'.
Rusija, Bjelorusija, Iran i tako dalje. Hoće li se i Bosna i Hercegovina pridružiti klubu i pokazati kako se njeguju demokratski uzusi preko novinarskih leđa? Kako je krenulo posljednjih mjesec dana, postoje dobre šanse da se atmosfera iz najsvjetlijih primjera progona nad medijskim slobodama i slobodnog lova na novinare preseli i na naše prostore. Zapravo, u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, entitetu Republika Srpska, takva praksa se već provodi. Samo što je to urađeno na tih i neprimjetan način, samocenzurom i isključivanjem bilo kakve kritike koja režimu ne odgovara i sporadičnim prijetnjama nekolicini (ili jednom?) novinara koji se usuđuju biti onako malo slobodniji i reći dvije-tri protiv vlade. Inače, sve je super i sve je za pet u manjem bh. entitetu.

U većem se opet ne može opstati od medijske buke koja opet stvari ne pomiče sa njihovog mjesta, odnosno ništa se ne mijenja. Osim što novinari iz dana u dan sve više strahuju i reći da se bave svojim poslom, a pogotovo otići negdje van većih sredina, gdje im prijete ko zna kakve batine. Naime, nakon nekoliko posljednjih slučajeva, ali i sudskih presuda u kojima su izrečene smiješne kazne za napade na novinare, postalo je pomalo izlišno i tražiti kojekakve medijske slobode, boriti se za javnu riječ, otvarati oči mnogima i tražiti, možda zvuči iluzorno, nekakvu pravdu za građane ove zemlje.

Pod parolom 'udri novinara' opasno se ovdje zagazilo na teritoriju po kojoj se ne bi smjelo hodati i na kojoj se samo zbog izgovorene riječi može postati žrtvom kakvog nahuškanog mladića koji će za petobanku uraditi sve što mu kažeš.

Mediji su, ili se to samo tako čini, postali sasvim legitimna meta koja će se ovdje braniti jednako onime kako se brane i svi ostali koji iole žele progovoriti o nepravdi na ovom komadiću planete.

Šta to ti snimaš?

Ilustrativni primjeri ponašanja onih kojima su mediji smetnja i koji su stvari uzeli u svoje ruke su onaj državnog poslanika Sadika Bahtića, koji je napao ekipu najnapadanije televizije u državi, ali i fizičko izražavanje demokratije stanovnika sela Gluha Bukovica, koji su bili na momenat od razbijanja i opreme i same televizijske ekipe koja ih je posjetila. To su, dakle, samo neki od primjera.

Ono što je simptomatično je da su ovi primjeri poslužili i osilili mnoge da pravdu uzmu u svoje ruke i obračunavaju se sa tom posebnom ljudskom sortom kakva je novinarska, koja ima toliko slobode da neke stvari kaže i naglas. Tako je danas sasvim moguće napadati, prijetiti, zastrašivati, premlaćivati novinarske ekipe, a da se baš ne brinete za oštru zakonsku kaznu.

Novinari nemaju organizaciju koja će štiti njihova prava, niti će se posebno država pobrinuti da joj je medijska zajednica dobro i zdravo, za dobrobit slobode javne riječi i mogućnosti da ljudi i na ovaj način nesmetano ostvaruju svoja ljudska prava.

Štaviše, sama država, oličena u neodgovornom Vijeću ministara koje predvodi premijer Nikola Špirić, osigurala je nesigurnost tako što je najprije uzdrmala Regulatornu agenciju za komunikacije, koja je temelj za slobodne medije, a potom je ignorirala sve obaveze i preporuke OSCE-a i Evropske komisije koje se tiču evidentnog pogoršanja medijskih sloboda. U ovom svjetlu treba posmatrati i iživljavanje nad novinarskim ekipama protiv kojeg se dižu sve slabiji glasovi, dok nestaju polako i posljednji atomi novinarskog profesionalizma. Treba ovdje dodati i stalne atake u pokušaju rušenja Javnog RTV servisa Bosne i Hercegovine koji održava kakve-takve standarde objektivnog novinarstva i nepristrasnosti i može biti uzor mnogim televizijskim stanicama u zemlji.

Reci ako smiješ

I šta dobijamo, odnosno šta bismo mogli dobiti iz ovog zahuktanog procesa? Najgore od svega, to je samocenzura, stvaranja osjećaja šta se smije, a šta ne reći kako bi se sačuvala vlastita glava, pažljivo biranje tema, odnosno ljudi o kojima će se govoriti, te nediranje onoga što bi moglo donijeti nevolju. Ako se trend nasilja nastavi, jedan od minimalnih rezultat bit će upravo ovaj. Pored toga, nije teško ni zamisliti da će se u vremenima teške ekonomske krize vlasnici medija obrušiti upravo na one novinare koji im zadaju glavobolju i koji čeprkaju tamo gdje se čeprkati ne smije, a kako bi gazda ostao netaknut i punog džepa. Jer politička i ina zaštita u sistemu poput našeg dosta znači.

Nadalje, nasilje, pritisak menadžmenta, loše plaće i nesigurno okruženje, mnoge bi novinare, a taj trend već postoji, moglo otjerati iz profesije i preseliti u domen odnosa s javnošću, na funkcije raznih portparola ili PR menadžera, čime novinarstvo samo po sebi gubi jaku osnovu.

Nastavljajući taj razvoj događaja, moglo bi se desiti da na scenu stupi jedna mlada i lako kontrolirana generacija koja će bez pogovora izvršavati sve i primiriti svoj intelekt zarad mira u kući. Može to dovesti i do vrlo vjerovatnog gašenja medija koji su njegovali kritiku, dopadala se ona nekome ili ne, i do uništavanja i ono malo otvorene i slobodne javnosti koja se odupire uniformiranom i službenom mišljenju, odnosno zaprečavanju necenzurirane komunikacije.

Nije to teško zamisliti u ovoj zemlji u kojoj tropartitno 'javno mnijenje' secira sve što ne pripada duboko zabetoniram vrijednostima vlastitosti i gdje se politički neprihvatljiva različitost definira kao atak sama po sebi.

Vjerovatno je najporaznije saznanje da je jezik sile prihvaćen kao regularan odnos prema novinarima i da se razgovor, verbalno i jezik izjednačavaju sa šakama i nogama.

Ili se možda, uprkos svemu, radi o tome da se mi ne snalazimo baš najbolje u toj takozvanoj demokratiji.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: