{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


U Sarajevu "niče" beton, a zelene površine nestaju

F
30.3.2014. u 10:21
146
99
U Sarajevu "niče" beton, a zelene površine nestaju
146
U Sarajevu "niče" beton, a zelene površine nestaju
Ugodan život s ekološkog i zdravstvenog aspekta te estetski prihvatljivi kriteriji su odrednice urbanih sredina, koje, nažalost, i u glavnom gradu BiH betonizacija "jede". Javni prostori i zelene površine koje imaju ulogu prostora za socijalizaciju i rekreaciju u Sarajevu nestaju, a zamjenjuju ih betonska zdanja.
O ovom problemu u razgovoru za Agenciju FENA govore asistentica na Katedri za urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu Nasiha Pozder i asistent na Tehničkom univerzitetu u Beču Edib Uruči.

Prema mišljenju asistentice Pozder betonizacija znači zauzimanje zelenih površina zbog graditeljske uzurpacije, a koja se često javlja kao posljedica „bespoštedne“ urbanizacije, ali i kao posljedica ekonomskog razvoja društva ili aktuelnih investicijskih interesa.

"Opasnosti betonizacije su, osim estetske, smanjenje zelenih površina koje mogu prouzrokovati ozbiljne ekološke poremećaje, kao što su pregrijavanje objekata i cijelih gradova, povećanje razine ugljendioksida u atmosferi, rizik od poplava uslijed smanjenja površine za upijanje atmosferskih padavina i mnoge druge. Nikako ne smije biti zanemarena ni činjenica da betonizacija utiče i na zdravlje građana budući da nestaju zelene površine za rekreaciju i oslobađanje od svakodnevnog stresa", objasnila je.

Pozder smatra da je Sarajevo atraktivno za ulagače i građevinski sektor te da ovakav trend u investicijskom smislu sa sobom nosi i određene rizike.

"Ne tako davno dopustili smo izgradnju unutar zone poznate kao Sastavci, koja je ranije čuvana kao zona gradskog parka. Svjedočimo i intenzivnoj gradnji na lokalitetu Stupa, koja je svojim koeficijentima i procentima izgrađenosti već uveliko narušila ekološki balans grada Sarajeva. Dakle, ukoliko nastavimo ovim intenzitetom, usudiću se reći da će Sarajevo uskoro zaista ostati i bez ionako vrlo malo zelenih površina", potcrtala je.

Ona ocjenjuje da betonizacija nema pozitivnih strana, ali da je uspješnim arhitektonskim rješenjima moguće smanjiti negativnosti betonizacije barem s aspekta estetskog i vizuelnog te ostvariti zanimljive vizure i siluete grada.

"Kao građanka ovog, pa i bilo kojeg drugog grada kome prijeti betonizacija, moram istaknuti bojaznost koju osjećam zbog negativnih uticaja na okolinu koje smo mogli vidjeti i protekle zime kao što su guste magle i poplave", naglasila je.

Pozder smatra da pozitivo planiranje ne može dovesti do betonizacije grada, jer planeri imaju određene standarde, principe, postulate kojih se drže. Naglašava da do planerskih promašaja kao što su gradnja zgrada na samom gradskom rubu ili mastodonata koji se grade i u samom gradskom jezgru, može doći zbog slijepog praćenja investitora i interesa ulagača koji nemaju senzibiltet koji je nužan za razumijevanje grada i njegovih posebnosti.

"Betonizacija u svijetu odavno je uzela maha. Gradovi koji su nekada bili poznati kao „vrtni gradovi“ poput Georgetowna ili velikog broja američkih gradova, danas se suočavaju s posljedicama betonizacije kao što su povećanje temperature za nekoliko stepeni. Betonizacija već uzima maha i u susjednim državama, a u posljednje vrijeme često se spominje i betonizacija Jadranske obale što također ima svoju težinu", kazala je.

Pozder naglašava da je trenutak da se prestane slijepo slijediti interes pojedinca i da se krene u saniranje načinjenih grešaka. Jedan od dobrih načina sanacije mogao bi biti i nadomjestak zelenih površina na krovnim terasama.

"Grad Sarajevo, a sada već i neke lokalne zajednice u Kantonu Sarajevo imaju urede za okolišnu politiku i energetsku efikasnost, pa bi bilo dobro da ovi uredi počnu raditi na projektima poput ozelenjavanja krovnih površina. Evropski fondovi su još vrlo otvoreni prema ovakvim i sličnim projektima", zaključila je Pozder.

Asistent na Tehničkom univerzitetu u Beču Edib Uruči kazao je u razgovoru za Agenciju FENA da građani pojam betonzacije obično percipiraju kao zatvoren, siv, tmuran, depresivan i nekvalitetan prostor za život.

"S druge strane, proces globalizacije i potraga za boljim radnim mjestima, kvalitetnijim obrazovanjem i većim životnim standardom, nameću gradovima i njihovim strukturama zadatak, da u što kraćem periodu stvore i omoguće radna mjesta, škole, bolnice, gradski saobraćaj, saobraćajnice i stambene jedinice", kaže Uruči.

Naglašava da je putem adekvatnih strategija razvoja moguće osigurati dovoljno navedenih građevinskih površina unutar jednog grada koje su u većini slučajeva neiskorištene, zapostavljene ili slobodne „zelene“ površine. Dodaje da su zelene površine s tačke gledišta investitora ili lokalnih vlasti najpovoljnija opcija u kreiranju novog urbanog prostora.

"Grad nudi stanovnicima i posjetiocima rekreativno-sportske zelene površine, kao što su Park šuma Mojmilo, Vilsonovo šetalište, Veliki park, Pionirska dolina, Bendbaša, te parkove u sklopu naselja Grbavica ili Ali-pašino Polje. Nažalost, činjenica je da u užem gradskom jezgru nema mnogo parkova, zelenih površina, aleja, trgova, kao i uređenih urbano-gradskih javnih prostora", kaže Uruči.

Smatra da je razlog tome nedostatak volje ili neznanje odgovornih institucija. Naglašava da je vrlo teško govoriti o pozitivnim ili negativnim stranama betonizacije, jer privatnog investitora u prvom redu interesuje profit, a tek u drugom redu urbanistički izgled, slika grada ili komšijski odnosi.

"Vrlo je bitno naglasiti da se izradom strategije može zatvoriti prostor i napraviti „oaza mira“ unutar gradske gužve. Ti prostori bi kroz prolaze i arkade bili dostupni pješacima ili bi bili „veza“ između dva ili više gradskih trgova. Potencijal za ovakav vid reorganizacije prostora može se naći u Sarajevu na nekoliko lokacija dužinom pješačke ulice Ferhadija", pojasnio je.

Kao najbolji primjer betonizacije Uruči navodi naselje Marijin-Dvor u Sarajevu, prvenstveno jer u njemu nije moguće stvoriti ambijent gradskog trga zbog „natrpavanja“ šoping centara i administrativnih zgrada.

"Ali ova činjenica ne treba biti obeshrabrujuća. Naime, kroz strategiju o korištenju i zaštiti zelenih površina, moguće je usloviti svakog investitora da je zauzvrat njegove gradnje ili betonizacije dužan investirati u očuvanje ili izgradnju jedne zelene površine. Ta površina bi morala biti povezana s površinom njegovog građevinskog objekta", naglasio je.

Preporučuje da bi bilo dobro da svaki investitor na parceli od 500, očuva površinu od 100 metara kvadratnih ili na toj dionici i zasadi određeni broj stabala.

Uruči smatra da nadležne institucije imaju značajnu, ako ne i glavnu ulogu u očuvanju javnih i zelenih površina dodajući da je zadatak urbanističkih službi da putem strateško-planske dokumentacije, predlože način i svrhu korištenja datih površina. Ova strategija bi trebala sadržati norme i mjere koje su neophodne da bi jedan grad imao dovoljno zelenih površina, a podrazumijevaju sađenje drveća, cvijeća i povezivanje ulica ili trgova kroz propratno zelenilo.

"Ovakav tip „zelenog koridora“ mogao bi biti realizovan na Vilsonovom šetalištu koji predstavlja glavnu zelenu arteriju grada uz povremeno račvanje kao što je slučaj na raskrsnici ulica Zmaja od Bosne i Hamdije Čemerlića. Najbolje bi bilo da se duž tramvajske trase posadi dosta cvijeća, drveća i šimšira, a zeleni koridor bi se nastavio preko Studentskog kampusa Univerziteta u Sarajevu do željezničke stanice", objasnio je.

Uruči ocjenjuje da bi se na ovaj način zadovoljili svi, i građani i političari i investitori. Dodaje da bi Sarajevo dobilo nove stambeno-poslovne jedinice, investitori objekte, a građani bi raspolagali kvalitetnim urbanim prostorom za okupljanje, sastajanje, odmaranje i jačanje društvenog aspekta koji je u Sarajevu poznat kao „komšiluk“.

"Svaki grad na svoj način susreće se s problemom betonizacije i „zatvaranjem“ zelenih površina. Također, svaki grad na svoj način mora individualno reagovati na date faktore i indikatore, koji se ne mogu tek tako preslikati na druge gradove", pojasnio je.

Kao primjer Uruči izdvaja glavni grad Austrije, Beč, koji koristi razvojnu strategiju iz 1984. godine. Strategija polazi od činjenice da se populacija u tom gradu konstantno povećava što ima za posljedicu potrebu za širenjem grada na slobodne površine i stvaranjem kvalitetnijeg prostora za stanovanje, odmor, rekreaciju i rad.

"Evidentno je da se od tog perioda do danas, površina poljoprivrednog zemljišta konstantno reducirala i pretvarala u građevinsko zemljište, kako bi se potrebe građana i samog grada Beča zadovoljile. Potreba za većim brojem stambenih jedinica dovela je stručnjake, građane i političke predstavnike na viši nivo svjesnosti o prostoru i zaštiti slobodnih gradskih površina koje direktno utiču na kvalitetu života i boravka unutar jednog urbanog prostora", kazao je.

Dodao je da je u Beču poznat slučaj "Steinhof", kada je na arealu stare bolnice, koju je projektovao čuveni bečki arhitekt Otto Wagner bila planirana izgradnja 600 novih stambenih jedinica. Uzimajući u obzir urbanistički plan grada Beča to bi značilo da čitav areal dobiva potpuno novi izgled. Zbog ove odluke građani su organizirali inicijativu koja se zalagala za očuvanje ove bitne površine za odmor, rekreaciju i sport.

"Krajnji ishod bio je smanjenje planiranih stambenih jedinica na 160, kao i novi koncept o korištenju javnih i zelenih površina ovog dijela grada", rekao je u razgovoru za Agenciju FENA asistent na Tehničkom univerzitetu u Beču Edib Uruči.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: