{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


INTERVJU
/
'Tunjo veliki i u Tunje mali'

S
14.10.2009. u 08:00
1
113
'Tunjo veliki i u Tunje mali'
1
'Tunjo veliki i u Tunje mali'
Bh. književnik Marko Vešović ovih dana promovira svoju novu knjigu koju je nedvosmisleno nazvao 'Tunjo veliki i u Tunje mali'. Radi se o knjizi koja se bavi akademikom Muhamedom Filipovićem i njegovim sinom Nenadom, što je tematika koja je već prerasla u poseban pravac koji Vešović naziva 'tunjologija'. Ovo je već njegova četvrta knjiga koja se bavi Tunjom. O njoj Vešović govori u intervjuu za Sarajevo-x.com.
Gdine Vešoviću, na otvaranju ovogodišnjeg Oktobarskog salona knjige pojavili su se i plakati na kojima se nalazi Vaša nova knjiga naslovljena "Tunjo veliki i u Tunje mali". Možete li nam reći šta se krije iza ovako interesantnog naslova?

Neka više niko preda mnom ne govori da je Sarajevo muslimansko. Knjigu sam završio prije dvije godine i mislio da neće biti objavljena za mog života. Jer njen glavni junak je “najveći živući intelektualac u Bošnjaka“, kako je Muhamed Filipović, zvani Tunjo, nazvan u ovđešnjem tisku, odnosno “jedan od najvećih intelektualaca u Južnih Slavena“, kako o samom sebi u Vikipediji veli Tunjo, poznatiji kao Lažov Bili.

Iako Tunju ne prikazuje u najpovoljnijem svjetlu, knjiga je ipak izašla u Sarajevu. Jer riječ Sarajevo ne treba upotrebljavati u jednini. Ne postoji Sarajevo, nego Sarajeva. U jednom od tih Sarajeva objavljena je i moja knjiga. Čiji je glavni junak Tunjo, mada se bavim i Nenadom, zvanim Bebi, koga u knjizi zovem Behby, jer sam i ja mrzio srpsko unitarističko nasilje nad bošnjačkim glasom h, kako bi rekao Tarik Haverić.

Ali bolje će biti da citiram šta sam kazao u e-mailu Enveru Kazazu: “Što se tiče Behbyja, jesam ga temeljito iščibukao, jer nije manji gad ni lažov od Bilija, kao da nisu Sin i Otac već blizanci: oba do srčike iskvareni, oba se boje istine kao djeca zubara, oba lažu 150 na sat. Avdićev filolog liči valiji iz Proklete avlije: 'pet para hleba ne može stati u njega, a toliko zla može da počini', ali nije odveć važan kao tema: tekstovi o njemu daju knjizi raznovrsnost, jer drukčije lemam Bilija a drukčije Behbyja i mada se ne može žaliti da sam ga ostavio željnog batina, nije neki užitak lemati posiđelicu koja glumi Ničea i histerično grize jarko nakarminisane usne“.

Ukratko: u mojoj knjizi, kao i u životu, Nenad je morao ostati Tunjin Mali.

Promocija knjige dešava se ovih dana, ali prema podacima knjižara, prodaja knjige već i sada ide veoma dobro.

Drago mi je ako je tako. Drago mi je, ponajprije, zato što to znači da Goran Mikulić neće štetovati na mojoj knjizi. Ako ne štetuje, to će omogućiti da Goran još ponešto moje objavi, jer kompjuter mi je pun neobjavljenih knjiga. Kako i neće biti pun kad ne ustajem iza pisaćeg stola od dana kad mi je, nakon što sam poslije infarkta izišao iz bolnice, kompjuter poklonio gradonačelnik Rasim Gačanović.

Ono što vama mogu reći kazao sam u napomeni na kraju knjige: sve sam učinio da je se nikad ne moram stidjeti, što pored ostalog znači da sam se trudio, dok o Filipovićima pišem istinu, da uzgred zabavljam čitaoce. I ja se smijem dok je štijem. Smijem se onom što sam zaboravio da sam napisao.

Moram reći da mi se jedna stvar takoreći omakla, a uočio sam je tek kad sam dovršio knjigu: mnogo je dokumentiranija no što mi je bila namjera. Čemu se, na koncu konca, ne treba čuditi. Ne mogu kazati koja je vrijednost onog što pišem u stihovima, ali znam da sam odličan esejista: moj prijatelj, inače Bošnjak, rekao mi je da je ono što sam u knjizi napisao o jednoj pjesmi Maka Dizdara – najbolje što je o tome pjesniku čitao. A kad si esejista, to znači da moraš navoditi mnogo materijala koji ćeš analizirati. To nije sve.

Da bih dokazao jedno, našao bih i naveo ovo i ovo, a da bih dokazao drugo, našao bih i naveo ono i ono, tako da je knjiga, na moje iznenađenje i zadovoljstvo, potkošćena dokumentima mnogo više no što sam namjeravao.

Imate li već nekih reakcija na ovu Vašu knjigu i kakve su dosadašnje kritike?

Još je rano govoriti o tome. Kazaću samo jednu stvarčicu. Moja prijateljica telefonom zove čovjeka koji čita moju knjigu i pita kakva je. “Pa znaš, Marka“, veli on njoj. “Nije važno o kome ili o čemu taj piše, to je uvijek prava književnost“. Ne znam je li pretjerao, ali znam sebe: šta god pišem, trudim se da svakom bude vidljivo da je to napisao pjesnik. Evo primjer.

Kad sam govorio o Tunjinom predgovoru prvom tomu Titinih Izabranih djela, kazao sam: “Odmah vidite da Tita tumači Titan marksističke misli“. Ukratko: u mojoj knjizi jezik je veoma važan, vrlo je aktivan, nije samo sredstvo izražavanja misli nego i njihov izvor. Daću opet primjer. U knjizi sam se sjetio kako nam je Tunjo, prije rata, održao govor, pravu filipiku, protiv beletristike, po njemu bezvrijedne i koja ne treba nikom, objavljivane u Masleši, umjesto da te pare daju njemu, to jest filozofskoj bibioteci Logos.

Jest, rekao sam, ali kad se sjetim da je Masleša objavio Kost i meso, Sidranovu najvažniju knjigu pjesama, “Filipovićeva filipika, inače puna vatre, smjesta pada u vodu“. Na ovakva mjesta u knjizi sam ponosan, jer su iz pera pravog pjesnika.

U javnosti je već odavno poznat Vaš 'sukob' sa akademikom Muhamedom Filipovićem, ali i s njegovim sinom Nenadom Filipovićem. S obzirom da je i ova knjiga posvećena tome, možete li našim čitaocima iz prve ruke reći par riječi i o pozadini tog sukoba?

Sve je počelo potjernicom koju je Tunjo u Liljanu raspisao za mnom kao za ubojicom Maka Dizdara, ali sam odlučio da knjigu napišem tek kad sam pročitao ono što je o meni rekao u knjizi Bosanski duh lebdi nad Bosnom. A kazao je gomilu hajvanskih – ponavljam: hajvanskih! – izmišljotina koje su morale biti detaljno izanalizirane i primjerno kažnjene.

Sa Nenadom stvar stoji malo drukčije, mada me proglasio četnikom, on koji je 92. zbrisao iz Sarajeva, i napisao da čak nisam ni govno nego lita. Nenad je intelektualni hadum koji je u Slobodnoj Bosni glumio genija opšte prakse, stoga je bilo vrlo zanimljivo analizirati ponešto od onog što je tamo škrabao, a ko pročita moju knjigu, shvatiće da se radi o bolesniku, o bolesnom lažovu i jalovaku bolesno zaljubljenom u svoju hintelektualnu veličinu.

O tome bolesniku a svome sinu Tunjo u knjizi Bosanski duh lebdi nad Bosnom kaže: “Nema danas u svijetu mnogo ljudi koji bi bili u stanju pisati o svim onim pitanjima o kojima piše moj sin Nenad Filipović, na onakav način i sa onom dozom kompetencije i znanja kako on to čini“, potom dodaje: “nema sumnje i to mogu reći sasvim mirno i bez ikakve ograde, da je moj sin jedan od najznačanijih i najvećih naučnika i intelektualaca rođenih na ovim prostorima od kako se nauka ovdje pojavila“, čak da “u nekim stvarima i mjeri kompetencije“ prevazilazi ono što su “velikani naše nauke ostvarili“.

Ovo veli o individuumu koji za 45 godina nije objavio niti jednu knjigu. Ovo veli o piskaralu koje ima dara za sve živo jer nema dara ni za šta. Daću vam opet primjer. Od 1963. pišem poeziju. Od 1967. pišem o poeziji. Od 1976. predajem poeziju na fakultetu. Od 1978. prevodim poeziju s ruskog i francuskog i u kompjuteru imam prepjeva za osam ne knjiga nego tomova, što znači: knjiga od najmanje 300 strana. U Slobodnoj Bosni meni je o poeziji držao predavanja Nenad Filipović zvani Bebi, zvani Tunjin Sin, zvani Tunjo Mali, do koga su doprle isključivo glasine o književnosti, a u poeziju se razumije ko moja pokojna baba-Staka u mikrobiologiju.

Moderna 'tunjologija'

Možda ovu knjigu nikad ne bih završio – znam sebe: mnogo više mene staje u ono od čega sam odustajao negoli u ono što sam dovršio – da nije Tarik Haverić objavio briljantni Čas lobotomije gdje je veoma uspješno izanalizirao prenapuhanu filipovićevsku intelektualnu i moralnu laž, stoga se ne treba čuditi što sam Haverića obilato citirao. Njegovu knjigu smatram izuzetno važnom, ne zbog toga što govori o Tunji i Nenadu, ni samo zbog toga što je, sama po sebi, izvrsno štivo, već ponajprije zato što je to prva odlična knjiga u BiH koja se ne obazire na načelo prihvaćeno od svih: Nemoj njega, on je naš! Haverića smatram osnivačem moderne tunjologije u nas, to jest nauke koja se bavi ispitivanjem beha ubleha i ublehaša.

Haverićevu knjigu čitao sam dvaput zaredom i napisao o njoj dva teksta u Danima, te i ja “mogu reći sasvim mirno i bez ikakve ograde“: hvala mu što me podstakao i ohrabrio da svoju knjigu dovršim. Odustao sam od knjige o Karadžiću, iako sam imao materijal za nju, odustao pored ostalog i zato što niko od Srba nije napisao nešto što bi me uvjerilo da moja pisanija nije zaludna rabota. Hvala Haveriću što mi je svojom knjigom pomogao da, u Tunjinom slučaju, bar privremeno, savladam osjećanje zaludnosti svega što pišem. Ni ja od svoje knjige, kao ni Haverić od svoje, ne očekujem ništa osobito, ali dobro je što je objavljena.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: