{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Svjedokinja „S“: 14. juni 1992. godine najgori dan u mom životu

F
19.3.2007. u 15:50
0
0
Svjedokinja „S“: 14. juni 1992. godine najgori dan u mom životu
0
Svjedokinja „S“: 14. juni 1992. godine najgori dan u mom životu
Zaštićena svjedokinja „S“ ispričala je danas, svjedočeći u predmetu protiv Željka Leleka, optuženog za zločin protiv čovječnosti na području općine Višegrad, da je 14. juni 1992. godine bio najgori dan u njenom životu. Ubijeni su joj suprug, brat, otac i svekar.
Prema njenom svjedočenju, tog dana su srpski vojnici zapucali iznad mjesta gdje je stanovala, a ubrzo su se četiri srpska vojnika pojavili pred njenom kućom. Jedan od njih, komšija Ljubiša Savić, i još jedan vojnik ostali su pred kućom, a u njenu kuću su ušli Željko Lelek i njoj nepoznat vojnik. U kući su tada bile i njene tri kćerke, majka i tetka. Muž se krio u šumi.

Lelek je, kazala je, šutnuo tepsiju s bajramskim kolačima i povikao: Gledaj bajramskih kolača, majku im tursku! Kada je pokušala pobjeći kroz prozor, odgurnuo je, udarila je u ormar i onesvijestila se. Sjeća se da je drugi vojnik „pošao rukama prema njenoj odjeći“. Osvijestivši se, shvatila je da je silovana i mokra od vode kojom je polijevana. Iznad sebe je ugledala svoju majku i stariju, 13-godišnju kćerku, a nijedan od vojnika nije bio u kući. Saznala je da su i njena majka i kćerka gledale njeno silovanje. Ne zna da li je Željko Lelek bio taj koji je silovao, ili je to bio onaj drugi vojnik. Njena majka nije bila iz tog mjesta, nije ih poznavala i nije joj mogla reći ko je to učinio.

Ubrzo je morala pred kuću. Tu je bilo dvadesetak njenih komšija i mještana. Svima je naređeno da stanu u stroj da bi ih tu sve strijeljali. Ali je naredba promijenjena da se pogubljenje učini na višegradskoj ćupriji. Tada je odlučila da ne ide. Smatrala je kako je bolje da je ubiju nego da gleda kako joj kolju djecu i bacaju u Drinu. Ipak je krenula.

Ova svjedokinja je danas prepoznala Željka Leleka u sudnici, „iako je prije 15 godina bio mlađi“. Sjeća se da je pratio „grupu“ do ćuprije. Imao je kratku smeđu kosu, jedva primjetnu bradu, gologlav, u maskirnoj uniformi i nosio dugu pušku. Otprije ga, naglasila je, nije poznavala, ali je od drugih žena, komšinica Bošnjakinja, saznala da je on sin Čede Leleka, višegradskog saobraćajnog policajca.

„S“ je s ostalima dospjela u zgradu Crvenog križa, gdje je bilo oko 400 ljudi. Od njih je traženo da potpišu kako dobrovoljno napuštaju svoje kuće. To nije htjela učiniti. Svi su morali prenoćiti kod rodbine, a ujutro, 15. juna, napustili su Višegrad autobusima koji su ih čekali na gradskom trgu.

Željko (Čedomir) Lelek rođen je 1962. godine u Goraždu. Srbin je po nacionalnosti, državljanin BiH, oženjen i otac dvoje djece. Mjesto stanovanja je Višegrad. Do hapšenja 5. maja 2006. godine bio je policajac u Višegradu.

Po optužnici, koju je Sud BiH potvrdio 20. novembra 2006. godine, Željko Lelek se tereti da je u aprilu, maju i junu 1992. godine u svojstvu pripadnika policije u Višegradu vršio, među ostalim, ubojstva, mučenja i silovanja u okviru širokog i sistematičnog napada srpske vojske, policije i paravojnih formacija usmjerenog protiv bošnjačkog stanovništva na području općine Višegrad. Optužnica protiv Željka Leleka je prva kojom se neko tereti za masovna silovanja žena u Višegradu.

Nastavak glavnog pretresa u ovom predmetu je 26. marta kada će svjedočiti tri svjedoka optužbe.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: