{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Svjedok preživljavanja: Ratni bicikl čuva sjećanje na dane opsade Sarajeva

A
30.11.2014. u 11:05
71
66
Svjedok preživljavanja: Ratni bicikl čuva sjećanje na dane opsade Sarajeva
71
"Ako ćemo pričati o biciklu, onda moramo pričati o ratu", kaže na početku razgovora za Anadoliju Sarajlija Irfan Selman koji je svoj ratni bicikl koji mu je više puta tokom ratnih godina u Sarajevu spasio život, poklonio Historijskom muzeju BiH.
Njegov bicikl obogatio je stalnu postavku izložbe "Opkoljeno Sarajevo" te se tako pridružio eksponatima koji čuvaju sjećanje na vremena kada se u Sarajevu preživljavalo na sve načine od 1992. do 1995. godine.

Budući da je glavni grad BiH bio pod opsadom 1.425 dana, a tokom tih dana i pod intenzivnom artiljerijskom paljbom, građani Sarajeva na razne načine su se snalazili kako bi preživjeli najgori period života.

"Na samom početku rata, po gradu se moglo voziti kolima, ustvari dok smo imali benzina, a kad je nestao benzin, onda je bio problem kretanja", kaže Selman te dodaje kako je ratnih godina u Sarajevu bio u znatnoj prednosti svako ko se mogao kretati biciklom. Sa druge strane, u teškim uslovima, bilo je i onih koji su vrebali i čekali dobar trenutak da ukradu biciklo koje nije vezano.

Irfan Selman je tokom cijelog rata bio u Sarajevu i radio.

I hrana prevožena na biciklu



"Obzirom da sam prelazio velike relacije po gradu, moja firma i ljudi koji su radili sa mnom, dolazili smo svaki dan na posao, cijeli rat. To je tražilo neki brži transport", kaže Selman, naglašavajući kako je "nabavio" svoj prvi ratni "Pretisov bicikl."

Prisjećajući se ratnih dana provedenih u Sarajevu te života u strahu od snajpera, Selman kaže kako mu je bicikl prvenstveno služio kako bi se mogao prevesti u Hotonj, mjesto odakle je dobavljao hranu u Sarajevo.

"Imao sam jednog prijatelja na Hotonju i jednom smo se telefon čuli i mi smo mu rekli da nam nešto otamo donese. On je kazao: Ne mogu ja doći nego ako vi smijete dođite i bujrum, ima mlijeka ima i zeleni", prisjeća se Selman te dodaje kako je u ratu "trebalo preživjeti".

Preživljavanje je, ističe, bilo teško ali je "neki nevidljivi inat bio glavni pogon".

"Tako da sam nabavio bicikl i krenuo s njim. Svaka nedjelja, tokom cijelog rata ja sam išao u taj Hotonj i vraćao se. Nekad po noći, nekad rano ujutru, preko dana rijetko jer je pucalo. Moji poznanici nekada su se kladili, jer subotom puca na sve strane i kažu neću sutra doći i onda kažu: Mi ustanemo ujutru sutra kad tvoj bicikl stoji. A ja za to vrijeme već berem žaru i nešto što može da se pojede", kaže Selman dodajući kako je bicikl postao imperativ, a putem njega je vršio i razmjenu robe. Prijateljima u Hotonju nosio je stari hljeb, a oni su njemu zauzvrat davali mlijeko. Tim putem je, ističe, odlazio samo po mraku ili rano ujutru kada "se najmanje puca".

Selman naglašava kako je nemoguće zamisliti u običnim sitacijama koliko bicikl može poslužiti i koliko je robe njime moguće ponijeti.

"Dva ruksaka sam nosio: jedan ozada, jedan naprijed, onda još objesim neke kese i vozim tako."

Prelazeći velike razdaljine kroz Sarajevo, građani koji su vozili bicikl bili su u prednosti u odnosu na one koji su se kretali pješke. Ipak, i biciklisti su stradali, a često su bili meta snajperista sa okolnih brda i zgrada, kaže Selman.

Sjeća se kako je često imao priliku vidjeti mrtva tijela svojih sugrađana na ulicama, a tada je razmišljao kako je i on mogao biti jedan od njih, da je koji minut prije bio na istom mjestu.

Brojne su situacije u kojima je i Selman bio na ivici smrti. Ipak, jedan događaj u kojem mu je bicikl spasio život, kako kaže, pamtit će dok je živ.

"Imao sam običaj ići glavnom cestom preko Marijin Dvora prema Hrasnom, što je bilo opasno, ali... budala.  Ono što je baš bilo upečatljivo meni i gdje mi je bicikl spasio život tada je jednom tim putem kad sam išao kod srednje Ekonomske škole na Pofalićima, bili su kamioni i barikade. Ja idem, vozim biciklo i trebam preći kamion i jedan metak pored mene "fijukne" sa Vodoprivrede kod Miljacke", kaže Selman.

Dodaje kako u tim trenucima straha, "mozak radi u brzini kao metak".

"Mislim, ako nastavim, čeka me iza tog kamiona i može me pogoditi. Ja odlučim da napravim manevar, da skrenem desno da se izložim skroz i da preko pruge krenem prema Pofalićima, dok on okrene snajper neće mu biti lako da me gađa dobro. I okrenuo sam i pojurio sam i malo sam motao i čujem: jedan metak, dva metka , tri metka, četiri metka, pet metaka i sada ja idem skrećem lijevo i već da se zaklonim i nije primjereno možda da kažem, ali sam podigao ruku i pokazao mu ... I prošao", kroz smijeh se prisjeća Selman.

Naglašava kako je nebrojeno takvih slučajeva u kojima snajperisti nisu birali žrtvu, a jednako su pucali na djecu, žene i sve civile. Govoreći o svom "čudesnom" plesu na biciklu zahvaljujući kojem je preživio, Selman kaže kako bi se "onaj koji je na njega pucao, sigurno sjetio tog momenta".

"Ovaj što me je gađao kad bi bio u stanju da ovo pročita, on bi se sjetio sigurno toga jer zna  šta je bilo, šta sam napravio i šta nije mogao uraditi. Volio bi da on to pročita. Sigurno bi se sjetio jer je tako bilo da bi se morao sjetiti."

Rat je ostavio duboke tragove



Ističe kako sve ono što čovjek preživi, daje dodatnu snagu, ali i ostavlja duboke tragove. 

"Sve se može podnijeti osim tih pogibija i smrti. Nailazio sam na mrtve ljude i ranjene i da sam minutu ranije bio, ja bih bio među njima, to je strašno. Ali tad adrenalin radi, tad sam bio otporniji nego poslije rata.  A u ratu ste bili uvijek spremni na sve. Ja sam spao na ispod 60 kila u ratu ali što se tiče snage i kretanja, to je bilo bolje nego da sam imao 20 kila više", zaključuje Selman.

Nakon ratnih strahota i borbe za preživljavanje koju je u velikoj mjeri olakšao biciklo, Selman dodaje kako nikada nije imao namjeru baciti ga jer je on neodvojiv dio njegovog života. Brižno ga je čuvao u podrumu te ga je kasnije poklonio Historijskom muzeju BiH, a pored njega donirao je i jedinstvene sačuvane ratne cigarete.  Selman je i njih čuvao godinama i za njega, kako kaže, predstavljaju čuvare sjećanja na ratne godine. Ističe kako su ratne cigarete bile drugačijeg oblika, mirisa, ali i pakovanja nego sadašnje. Zbog nedostatka osnovnih materijala, bile su pakovane u improvizovana pakovanja, razne celofane, omote od keksova, čokolada, papire sveski i knjiga.

Pri ponovnom susretu sa svojim biciklom u prostorijama u kojima su postavljeni eksponati "Opkoljenog Sarajeva", a gdje njegov bicikl zauzima posebno mjesto, Selman napominje kako mu se uspomene bude. Gledajući ga, kaže kroz suze: "On je meni pomogao strahovito, spasio mi život, i kažem: njemu i Bogu zahvaliti se mogu samo."

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: