{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Stravični prizori iz Srebrenice: Mladić je vrištao - vratite mi moje oči!

12.4.2014. u 15:30
124
Stravični prizori iz Srebrenice: Mladić je vrištao - vratite mi moje oči!
124
Prije 21 godinu je u Srebrenici od nekoliko granata ispaljenih sa položaja vojske RS ubijeno 74 Bošnjaka, a više od 100 je ranjeno. Masakr se desio nekoliko dana prije nego je UN proglasio Srebrenicu "zaštićenom zonom".
Ratna drama u Srebrenici početkom 1993. godine trajala je uveliko. Ofanziva vojske RS u Podrinju natjerala je kolone izbjeglih Bošnjaka u Srebrenicu. Jedino mjesto u tom kraju pod kontrolom Armije BiH.

Grad je bio pretrpan zbog brojnih izbjeglica koje su stizale u Srebrenicu. U odnosu na prijeratnih 7.000 stanovnika, u gradu je u toku rata živjelo više od 30.000 ljudi, a u okolnim selima još toliko. Smrtonosni obruč oko Srebrenice postajao je sve uži, posebno nakon što su Srbi zauzeli Cersku i Konjević-Polje. Zaseoci i sela su nestajali u plamenu. 20.000 izbjeglica iz tog područja osvanulo je na ulicama Srebrenice, piše Deutsche Welle.

Početkom aprila među narodom u Srebrenici se proširila vijest da je sklopljeno primirje i da uskoro dolaze trupe UN-a. Ljudi su zato bili opušteniji i slobodnije su se kretali ulicama. Djeca su se tih dana okupljala na školskom igralištu, gdje su bili organizovani nogometni turniri i svirala muzika. Tako su 12. aprila 1993., dok je na tribinama sjedilo nekoliko stotina gledaoca, na samo igralište pale tri granate većeg kalibra. U trenu je poginulo više od 70 ljudi, a više od stotinu je ranjeno. Krvi je bilo na sve strane.

Svjedoci govore



Fatima Husejnović, predsjednica tadašnjeg Aktiva žena u Srebrenici, ovako taj događaj opisuje u svojoj autorizovanoj izjavi, štampanoj u knjizi "Samrtno srebreničko ljeto '95.":

"Srebrenica,12. april 1993. godine. Lijep i sunčan, neuobičajeno miran dan. Na školskom igralištu veselje i svirka. Saznao narod za demilitarizaciju Srebrenice pa se okupio da se malo proveseli. Najednom, u rano popodne (oko 15 sati) kiša granata se osula na grad. Nisam znala gdje padaju. Kratko vrijeme od pada prvih granata UN-ov transporter je odjurio prema gradu. Ulicom gore-dolje juri kombi u kojem je prije rata vožen hljeb, a u ratu ga vozio Ramo, zvani Hljebara. Prevozi nastradale. Bez obzira na granate, koje još padaju, stojim ispred svoje kuće. Sporednim putem iz pravca škole trči preplašen i izbezumljen narod.

Pitam: Gdje su pale granate? Odgovaraju: Na školsko igralište, ima mnogo mrtvih i ranjenih!

Nailaze dvojica mladića. U građevinskim kolicima voze trećeg, kojem su ruke krvave do lakata, a lice mu se ne vidi od razmazane krvi i samo viče: 'Vratite mi moje oči, vratite mi moje oči!' Vidjevši ovaj prizor odlučih da idem na igralište, da vidim šta se desilo. Išla sam sporednim putem, ulicom ispred kuća na Vašerištu (gdje je i moja kuća).

Dođem kod igrališta. Živih ljudi je bilo veoma malo, više je mrtvih, dok su ranjeni već odvezeni u bolnicu. Po čitavom malom igralištu razbacana beživotna tijela. Ondje glava, ondje ruka, noga, trup. Na tribini sjede mrtvi ljudi. Jedni bez glave, drugi bez pola glave, ruku, nogu. Idem u krug. Prolazim između kuće Save Jeremića i igrališta gdje je najviše mrtvih. Izlazim na glavnu cestu.

Na cesti dječija nožica (odgovara djetetu od 4-5 god.) i samo kostur od kičme. Na trotoaru uz samu ogradu ležalo je pokriveno mrtvo dijete. Granate počeše ponovo padati. Razbježa se i ono malo naroda što se tu našlo. Kad su pred veče utihnule granate, prolaznike, koji su dolazili iz pravca škole, pitam: 'Da li su pokupljeni svi mrtvi?' Odgovor je bio: 'pokupljeni su'.

Ne sjećam se da li su granate padale u toku noći. 13. april 1993. godine. Oko 10 sati prolazim pokraj igrališta i mjesta gdje se prethodnog dana dogodio zločin nad nedužnim civilima. Mrtvi su odvezeni. Psi su napali na ostatke tijela koji nisu pokupljeni iz straha od ponovnog granatiranja. Mrežasta ograda oko igrališta bila je izlijepljena komadima mozga i sitnim komadićima tijela. Vidjevši sve to, bilo mi je teško.

Dođe mi ideja, da bismo mi žene mogle očistiti igralište i da to moram organizirati. Idem putem i razmišljam šta i kako dalje. Kod robne kuće srećem N. M., ratnog hirurga iz Tuzle. Kažem mu šta sam vidjela i šta namjeravam. On mi je saopštio broj nastradalih i rekao da treba ubrzo početi sjednica opštinskog predsjedništva. Predložio je da tamo iznesem svoju ideju. Odem brzo u Opštinu. Napišem zahtjev da organizujemo prikupljanje ostataka nastradalih civila na igralištu i njihovu sahranu na jednom mjestu.

U međuvremenu je stigao konvoj sa hranom, koji je u to vrijeme, na žalost, mnogo više značio od sakupljanja ostataka nastradalih. Uspjela sam kontaktirati J. B., tadašnjeg direktora radnog voda za izbjeglice smještene u školi i uz pomoć tri čovjeka iz radnog voda uspjeli smo prikupiti ostatke tijela. Pokupili smo ih u polivinil kese i zatvorili u školsku garažu da ih u toku noći ne nađu psi. Sutradan su nam se iz Civilne zaštite pridružila još tri čovjeka da s nama idu u Kazane na groblje da iskopaju mezar.

Sa onom trojicom ljudi iz škole i nekoliko žena dobro konzervirane ostatke smo zakopali, obilježili mjesto i zamolili sve učesnike ove ceremonije na groblju da svi dobro zapamtimo gdje smo zakopali ostatke. Jer, neko od nas mora preživjeti rat i nekad o ovome pričati i pokazati mjesto gdje se u jednoj polivinil kesi nalaze posmrtni ostaci dijelova tijela nedužnih civila koji izginuše od dušmanskog granatiranja."

Ramo Kadrić, zvani Hljebara, iz ovog svjedočenja Fatime Husejnović, koji je tada kombijem prevozio nastradale do bolnice, preživio je ratnu golgotu Srebrenice i davno se već vratio u svoje selo Gladovići, gdje se danas bavi poljoprivredom.

"Ne volim da se sjećam toga, bilo je to kao u klaonici. Ranjene su samo ubacivali, ja sam ih samo vozio do bolnice ne razmišljajući o tome da i mene može pogoditi granata", prisjeća se Kadrić.

Ni slova u medijima i bez zvanične istrage



Interesantno je da vijest o ovom masakru tada nije objavio nijedan medij, iako su informacije, putem radio veze, odaslane u svijet. Zvanična istraga nikada nije provedena, a i dokumentacija iz srebreničkog Doma zdravlja uništena je u julu 1995. godine, zbog čega postoje nedoumice u vezi s konačnim brojem nastradalih.

Naprimjer Naser Orić, ratni komandant Armije BiH, u svojoj knjizi "Srebrenica svjedoči i optužuje" kaže da je "12. aprila 1993. godine od šest granata ispaljenih iz artiljerijskog oružja s položaja Vojske Republike Srpske s brda Koprivno na igralištima ubijeno 66 Bošnjaka, a 85 osoba teže i lakše ranjeno."

U nekim drugim izvještajima bilans tog masakra je 36 mrtvih, 85 ranjenih, od kojih je 16 navodno umrlo od zadobijenih rana. Neki pak pišu da je, nakon što su "na samo središte igrališta pale tri granate većeg kalibra, u trenu poginulo više od 120 ljudi i još je toliko ranjeno." Danas se zvanično govori o 74 ubijenih i više od 100 ranjenih.

Nisu identični ni podaci o broju projektila. Neki kažu da su tri pala na samo igralište. U Orićevoj knjizi je šest, drugi tvrde da je palo sedam granata, a ima i izjava u kojima se govori da je to ustvari bila improvizovana bomba bačena iz aviona, tzv. ”krmača” u kojoj su se nalazili komadi željeza i ekseri. Današnji podaci govore o četiri granate.

Odgovora nema ni na to zašto se spomen ploča nalazi na susjednom igralištu, a ne na onom na koje su pale granate i na kojem su ljudi izginuli, jer na taj teren je i pokazao kao mjesto zločina današnji govornik na času istorije i jedan od očevidaca, Amir Kulaglić.

"Prema meni dostupnim informacijama minobacačke granate su došle iz pravca Zvijezde odnosno brda naspram Budaka i, obzirom na preciznost pogotka, smatram da je neprijatelj imao pouzdane podatke da će se toga dana vršiti evakuacija civila i da će se na ovom prostoru nalaziti veća grupa ljudi", kazao je Kulagić.

Duraković: Bilo bi dobro da je i predsjednik RS ovdje



Obraćajući se prisutnima, Ćamil Duraković Načelnik opštine Srebrenica kazao je i ovo:

"Želim reći da bi država Bosna i Hercegovina sigurno bila bolje mjesto za život kada bi sa nama ovdje bio i predsjednik ovog entiteta čiji smo i mi građani, odnosno Republike Srpske. Tek tada bismo mogli govoriti o procesima pomirenja, suživota, tolerancije i prosperiteta. Ali, nažalost, to nije slučaj. Mi živimo u vremenu kada je ono što se danas najviše o Srebrenici govori – juli ‘95. Ali, nažalost i taj jul, koji je nama svet, danas se minimizira, relativizira, istorija se iskreće tako da mi nemamo ni vremena da pričamo o zločinima kao što je ovaj, zbog kojeg smo danas ovdje. On je samo jedan u nizu, a mi Bošnjaci Podrinja dobro znamo šta i koliko zla su oni ovdje u ovom prostoru počinili."

Ove subote su članovi porodica žrtava, delegacija Federacije BiH na čelu sa Predsjednikom Federacije Živkom Budimirom i potpredsjednikom Svetozarom Pudarićem, zatim delegacije udruženja žrtava, predstavnici Opštine i drugi zvaničnici položili cvijeće na mjestu tragedije te učenjem fatihe odali počast nastradalima. Učesnici skupa su 100 ruža simbolično zakačili na ogradu igrališta.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: